Moja žena Vojvodina i ja – uskoro slavimo stogodišnjicu braka

 

 

 

 

 

Dragan Đogović – Moja žena Vojvodina i ja – uskoro slavimo stogodišnjicu braka

 

Ne znam samo koji je sve đavoli i vragovi spopadoše u poslednje vrijeme, moju ženu Vojvodinu, a tako je sve lijepo počelo između nas davnog 25-og Novembra 1918-te godine.

Dozvolite mi da se kao prvo predstavim… moje ime je Beograd a moje carstvo se zove Srbija, i oženjen sam sa mojom prelijepom ženom Vojvodinom.

Moja žena Vojvodina je rodom i porijeklom iz čuvene loze srpskih vojvoda, po kojima je u potomstvo i njihovu spomen i dobila ime Vojvodina.

Njihovo gospodarsvo koje se zvalo Srpsko Vojvodstvo ili Srpska Pokrajina, prostiralo se za vrijeme Austro-Ugarske monarhije i njihove vlasti, dobrim dijelom Srema, Banata, Bačke i Baranje.

Austro-Ugarska i Bečki dvor u to vrijeme su oficijelno priznavale i nazivale to područje pod kontrolom i vlasništvom srpskih vojvoda „Kronland Woiwodschaft Serbien.“ što znači doslovice „Krunska zemlja vojvoda Srbije.“

Godine 1860 godine Austro-Ugarska je ukinula taj naziv i samoupravnu pokrajinu uspostavivši nad njom svoju apsolutnu kontrolu sve do kraja prvog svjetskog rata 1918 god. kada je Austro-Ugarska “puhnufši u fenjer“ po okončanju tog besmislenog i užasnog rata, kojeg je sama započela napavši moje carstvo, utrnula zauvijek svoju široko svjetleću monarhiju.

 

Moja žena Vojvodina se nikada ne bi kako se to oduvijek gledalo i činilo u mome carstvu udala za mene, da me nije izrazito volela, i da njena loza od srpskih vojvoda ne potiče iz moje loze srpskih vojvoda, koja pak opet potiče od loze mojih vjekovima starih i slavnih srpskih viteških pradedova.

Moja predivna žena Vojvodina je bila jedna od tri sestre iz čuvene familije Banat.

Udajom u Trianonu 1918 god. jedna sestra je unijela najveći dio tazbine mojem komšiji Temišvaru u Rumuniju, druga najmanji dio tazbine je unijela mom drugom komšiji Segedinu u Mađarsku, a moja Lijepa Vojvodina je unijela svoj dio tazbine stvarane od strane naših zajedničkih predaka u moje slavno i čestito srpsko carstvo.

Ah, kako smo tada lijepo u slozi i ljubavi živjeli moja Vojvodina i ja,.. djeca su nam se rađala u velikom broju iz dana u dan, ..Bogu hvala imalo se mnogo čega na sve strane, pa nam ni gladna nisu bila,

…a tek kako su vrijedni, složni, pametni i učeni bili.

Uh, kakvih smo sve kriznih i teških vremena prebrodili moja voljena žena Vojvodina i ja, u burnoj ali sa puno ljubavi i sloge našoj životnoj zajednici.

Prebrodismo u početku moja Vojvodina i ja, sa dubokim i bolnim ranama njemačke fašiste, koji nam zemlju gramzivo oteše i djecu našu na sve strane masovno poubijaše i izranjavaše.

Nakon tog užasnog nacističkog zla i čina, spopade nas odmah potom neka nova napast od nekakvih odjednom niotkud iskrslih “krivokapih crvenih Ðavola.”

Ah, ti crveni Ðavoli.. bolje da ih i ne spominjem, djecu nam nekakvom njihovom komunističkom ideologijom odmah potrovaše i na robiju mnoge nevine poslaše, a imanja nam sva nacionalizovaše.

Omrzoše  ih moja Vojvodina i ja iz dubine duše naše, za svo zlo što nam nanijesoše.

Pa taman kad i tu opasnu crvenu kugu rasturismo i malo odahnusmo, pomislišmo, kako će nam sad eto konačno ponovo  lijepo biti kao nekad davno,… navališe odnekud i spopadoše nas i ovaj put nekakvi Muhađedini, Tuđmanovci, Eusovci i Cienenovci.

Eh, šta nam tek ta zla avetinjska napast uradiše, ..opet djecu nam mnogu na sve strane bosonoge protjeraše i pobiše a mnoge preostale  kroz nekakve granične bedeme razdvojiše, da se ne prepoznaju više među sobom kao braća i sestre.

Preživesmo nekako i tu golgotnu napast, teško izranjavanji i duboko ojađeni moja žena Vojvodina i ja, .. kad nas opet zgrabi iznova neka nova pohlepna vatrena neman.

Hiljadama Tona bombi nekakvih sad Natovaca odjednom na glave nam sručiše, Kosovo kolijevku naših predaka nam oteše i tuđincima pokloniše.

Kovali smo tako godinama u našoj nemoći moja Vojvodina i ja, planove i ideje, kako da se i iz ove nevolje sad iščupamo i kolijevku nam našu povratimo, kad odjednom opet neke kuge žute se izrodiše i djecu našu žutom farbom obojiše i nad njihovim umovima zavladaše.

Ah, tad tek nasta još veća prava muka moja,..

Po dvoru našem, ne znam još uvijek kakvog su u stvari roda i izroda, počeše naglo da se motaju oko moje drage i voljene Vojvodine, nekakvi čudni i opasno napasni mešetari.

Po nalogu nekih stranih moćnih dukatima debelih platiša, širili su potajno po njenim dvorskim odajama nekakve opojne primamljive narkotike, trujući i obmamljujući moju ženu Vojvodinu da se njima preokrene i od mene zaokrene.

Kako uvjek znadoh sa kim posla imadoh, rekoh mojoj miloj što joj činiti, i od napasti se nedat njihove opčiniti.

25. Novembra 2018. slavićemo moja voljena žena i ja, prvu stogodišnjicu našeg nam vječnog braka, ..a vi ste nam dobro došli.

 

Dragan Ðogović

Dizeldorf

Share this post: