Uzroci netolerancije i nedostatka dijaloga u Bosni i Hercegovini, i pretpostavke za njihovo prevazilaženje

 

 

 

 

 

 

Igor Jovanović –  Uzroci netolerancije i nedostatka dijaloga u Bosni i Hercegovini, i pretpostavke za njihovo prevazilaženje

 

Pojmovno određenje tolerancije i dijaloga

Pojam tolerancija u etimološkom značenju potiče od latinske riječi tolerantia, što u prevodu na srpski jezik znači popuštanje, trpljenje prema tuđim shvatanjima i mišljenjima u pogledu vjerskih, moralnih, političkih, ideoloških i drugih pitanja. Ovaj pojam nerijetko čujemo u sredstvima javnog informisanja, skoro svakodnevno, ali činjenica je da je o njemu govoreno i mnogo ranije, mogli bi reći slobodno, skoro tokom čitave novije istorije Bosne i Hercegovine. Tolerancija označava potrebu da se pojedinci i grupe međusobno podnose, budući da su skloni, odnosno sklone međusobnim konfliktima i greškama. Ona nam je potrebna imajući u vidu sklonost ljudi, da sporove radije rješavaju silom, nego strpljivim razgovorom u cilju da dođu do rješenja koje je prihvatljivo za obe suprotstavljene strane.

Biti tolerantan znači imati svoje snažno ubjeđenje i principe, ali istovremeno dopustiti i drugima da imaju svoje. Nikad ne smijemo polaziti od stava da je naše mišljenje jedino ispravno, već moramo biti strpljivi i čuti i drugu stranu. Podijeljena mišljenja o različitim pitanjima koja ljude zaokupljaju  su nešto prirodno, a svaka uniformisanost, u stavovima i pogledima, dovodi do poništavanja ljudske individualnosti. Na taj način ljudi gube svoj vlastiti identitet, što za poslijedicu ima nastajanje društava u kojima je čovjek asimiliran od strane društva i njegovih institucija.

Tako da ne treba da nas začudi što danas nastaju nedemokratski totalitarni sistemi kojima se pojedinci, sa izgubljenim identitetom ne mogu da suprotstave. Tolerancija se postiže kroz kulturu dijaloga, a kultura dijaloga ne zahtijeva samo kulturu sagovornika, već pretpostavlja i postojanje demokratske svijesti, kao i razvijenu i obrazovanu sredinu i, konačno, naviku da se provjeri sve što je obostrano izrečeno. Tolerancija je neophodna kao kohezivni element u izgradnji minimuma zajedničkih interesa i odgovornosti za razvoj društva.

Bez stalnog razvoja tolerancije, širenja njenih oblika i metoda, društvo bi sve više zapadalo u protivrječnosti i krize, mir u njemu bi se teško održavao i branio, sukobi teško rješavali i kontrolisali. Zato je tolerancija jedan od najvažnijih elemenata u izgradnji modernog društva, i ona je nužan uslov za mogućnost suživota sa drugima. Da bi tolerancija u Bosni i Hercegovini bila moguća potrebno je ostvariti svijest o razlikama, pravo na razlike, otvorenost za dijalog, spremnost na udruživanje. Budući da se tolerancija ostvaruje kroz dijalog,i da je čovjek pored svoje individualnosti i komunalno biće, tj. biće zajednice nameće se potreba dogovaranja, razjašnjavanja, zajedničkog preispitivanja. Ovo nas navodi na činjenicu da je dijalog forma optimalne komunikacije, ali i saznajna forma u kojoj preispitujemo ono što nam se čini nejasno i višeznačno.

Uzroci netolerancije i nedostatka dijaloga u Bosni i Hercegovini

Postoji veći broj uzroka netolerancije i nedostatka dijaloga u Bosni i Hercegovini, a ovom prilom pomenućemo neke od njih :

Ekonomska kriza i socijalne nejednakosti su u Bosni i Hercegovini dovedene do vrhunca, u čemu je značajnu ulogu odigrala i privatizacija koja je volšebno sprovedena, što je za poslijedicu imalo ogromnu pljačku društvene svojine. To je sve dovelo do raslojavanja stanovništva, tako da na jednoj strani imamo manjinsku elitu bogatih, a na drugoj strani obespravljene radnike, seljake, omladinu i borce, bez srednje klase, koja predstavlja kohezivnu snagu svake društvene zajednice. U toj situaciji između suprotstavljenih strana nastaje socijalni, psihološki i emotivni jaz, što je uzrokovalo pojavu netolerancije i nemogućnosti dijaloga između njih, s obzirom da je među njima uspostavljen suparnički odnos i nepremostiva udaljenost.

Narcizam malih razlika koje spominje, Sigmund Frojd. Konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju isti etnički korijen, jer vode porijeklo od starih Slovena. Međutim male razlike u religioznom, političkom, kulturnom i ideološkom smislu su dovele u netolerantnu poziciju i otvorenu suprotstavljenost narode Bosne i Hercegovine. Što će nesumnjivo biti jedan od pokretača proteklog građanskog rata.

Društvene predrasude su bile uzrok netolerancije i sukoba između srpske, hrvatske i bošnjačke etničke zajednice u Bosni i Hercegovini, pri čemu se svaka od njih rukovodila stavom, da je potrebno izvršiti satanizaciju druge strane, jer se jedino na taj način može postići napredak i uspješna budućnost druge strane. Ovdje je bitno pomenuti, da pojedinci, na osnovu svog stava prema jednoj kategoriji ljudi, često zauzimaju iste stavove i prema svim konkretnim individuama koje pod nju pripadaju.

Na toj podlozi nastaju stereotipi o nacionalnim zajednicama posmatranim u cjelokupnosti. To je pogodovalo političkim, odnosno nacionalnim elitama u sva tri konstitutivna naroda, da tu situaciju iskoriste i izvrše krajnju instrumentalizaciju društvenih predrasuda, s ciljem da što bolje učvrste svoje pozicije. To se najjasnije manifestovalo u otvorenom etiketiranju pripadnika druge nacije, s ciljem njihove satanizacije i ubjeđenja o postojanju kolektivne krivice koja im se pripisuje.

Tako su za Bošnjake i Hrvate Srbi četnici, agresori, zločinci, a za Srbe su Bošnjaci balije, poturice, zeleni, hrvatsko cvijeće, a Hrvati ustaše i lukavi Latini kojima nije vjerovati ni kada darove nose, jer mijenjaju stranu kako vjetar duva. U takvim okolnostima, društvene predrasude su postavljene u funkciju mobilizacije borbenog, nacionalnog duha. Tako se nacionalni entuzijazam ubrzo pretvorio u ratnički, i svaki pojedinac se, bez rezerve, cjelokupnim bićem u Bosni i Hercegovini podređivao pozivu svoje nacije i svetoj dužnosti da se fizičkom silom uništi protivnik.

Autoritarna politička kultura, Bosne i Hercegovina tokom svoje istorije nije imala demokratsku kulturu, s obzirom da je bila pod dominacijom stranih imperija Turske i Austro – ugarske. I u novijoj istoriji Bosne i Hercegovine postojao je kontinuitet autoritarne kulture, budući da je totalitarizam, iz komunističkog perioda, s političkim predznakom, bio zamijenjen totalitarizmom, s nacionalnim predznakom, u vrijeme uvođenja višestranačkog političkog sistema. U doba tranzicije promovisan je politički pluralizam na etničkom principu formiranjem nacionalnih stranaka u sva tri nacionalna tijela. Njihova isključivost i nespremnost za toleranciju i kompromisna rješenja o budućem statusu Bosne i Hercegovine (da li ostati u Jugoslaviji ili ne) je imala za poslijedicu da će one svoje narode uvesti u otvoreni nacionalni sukob, sa katastrofalnim poslijedicama, uz ogromne ljudske i materijalne gubitke.

Masovna mržnja koja je specifična za Bosnu i Hercegovinu. Na to nas posebno upozorava, Ivo Andrić. Andrić, u Pismu iz 1920, kaže da je “Bosna zemlja mržnje i straha”. On je posebno naglasio vjersku mržnju, jer netolerancija između prevoslavne, katoličke i islamske vjerske zajednice, u potpunosti poništavaju ideju ekumenizma. O tome, Andrić, govori u Travničkoj hronici “Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih … i svaka ima središte duhovnog života daleko, u tuđem svijetu, u Rimu, u Moskvi, u Meki … i svaka od njih smatra da su njeno dobro i njena korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od ostalih vjera …”.

Ivo Andrić je htio naglasiti, da je vjerska netolerancija u Bosni i Hercegovini, uvijek izazivala vjerske sukobe, a ovi nacionalne. Između njih nema suštinske razlike, iako se u formalnom pogledu može povući linija razdvajanja, u tom smislu što su vjerski sukobi više prikriveni, a nacionalni otvoreni.

Govor mržnje, kojeg mediji upotrebljavaju u Bosni i Hercegovini, dovodi do netolerancije u međunacionalnim odnosima. Glavni krivac, za sve nevolje u društvu, i rastuće nezadovoljstvo izazvano padom životnog standarda i naglim siromaštvom, se ne traži u svojoj sredini, nego u drugoj. Ovdje je primjenjena, dobro poznata shema projektovanja objekta agresije iz unutrašnjosti na vanjske grupe. Prema ovom modelu, dugotrajno nagomilana agresija se ne upućuje prema stvarnom izvoru nezadovoljstva, smještenom u postojećem birokratizovanom ekonomskom i političkom sistemu, već prema onima koji su iz drugih naroda. Oni se satanizuju za sve nedaće i probleme sa kojima se društvo susreće.

U ovoj demonizaciji drugih su najviše otišli mediji iz Federacije Bosne i Hercegovine, između ostalog Federalna televizija (emisija 60 minuta) i štampani mediji (Dnevni Avaz), koji se naprosto takmiče u osuđivanju srpskog naroda i Republike Srpske, kao genocidne tvorevine nastale etničkim čišćenjem nesrpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini. Međutim sve je to neprihvatljivo, jer je Republika Srpska nastala kao potreba srpskog naroda da zaštiti svoje dostojanstvo i nacionalni identitet, tim prije, što su oni negirani “neprincipijelnom koalicijom” nacionalnih stranaka SDA – e i HDZ – e, u Skupštini Bosne i Hercegovine, neprekidnim preglasavanjem srpskih poslanika, ne samo kad se radilo o nacionalnom pitanju, nego i o onim pitanjima koja nisu imala nacionalni predznak.

Pretpostavke za razvoj tolerancije i unapređenje dijaloga u Bosni i Hercegovini

Kada je riječ o tim pretpostavkama, od posebne važnosti su ove pretpostavke :

Bosna i Hercegovina, sa svojim entitetima Republikom Srpskom i Federacijom Bosne i Hercegovine, mora poboljšati svoj ekonomski položaj, s ciljem da se iskorijene siromaštvo i nezaposlenost U tom pogledu, sve finansijske investicije bi morale prvenstveno, da se usmjeravaju u privredu, a ne u neproizvodne grane, odnosno u javnu potrošnju najčešće. To bi uslovilo  porast društvenog bogatstva, i u uslovima ekonomskog napretka nastupila bi, povoljnija psihološka atmosfera i zadovoljstvo ljudi u duhovnom smislu. Sasvim je izvjesno, da bi to umanjilo frustracije koje u jednom društvu dovode do netolerancije. U tom slučaju, ljudi se ne bi međusobno u komunikaciji oputživali, već bi se pristojnije jedni prema drugima ophodili. Time bi tolerancija postala jedna pozitivna vrijednost, koja je sredstvo najrazumnijeg usaglašavanja različitih ideologija, uvjerenja i mišljenja.

Razvoj demokratije, u okviru koje se, najefikasnije rješavaju konflikti interesa različitih društvenih grupa, putem kompromisa. Demokratija je uvijek, u svim svojim aspektima, konceptualnom, moralnom i iskustvenom, kompromis. Svi se ti aspekti mogu sagledati u kompromisu između zahtijeva da se nijednim licem ne može vladati, niti mu nametati pravila ponašanja bez njegovog pristanka i imperativa poštovanja opšteg konsenzusa

 

Vaspitanje za dijalog i toleranciju, tim prije, što nam nedostaje demokratski osjećaj za strpljivo i kompromisno rješavanje konfliktnih situacija. Tolerancija se ne može represivnim mjerama uspostaviti, već se ona uči u jednom dugotrajnom procesu socijalizacije. Ona je stvar političke kulture sa učešćem građana koja se nije mogla razvijati u vrijeme dominacije jednopartijskog totalitarnog političkog sistema.

Depolitizacija medija, s obzirom na činjenicu, njihove instrumentalizacije od strane političkih elita u Bosni i Hercegovini. Mediji umjesto da se rukovode principom objektivnosti i načelom istine u svom radu, oni su poslušnici stavljeni u funkciju ostrašćenih vladajućih nacionalnih političkih elita. Mediji bi morali biti podložni cenzuri, gdje bi se kažnjavali oni mediji koji promovišu govor mržnje i netolerancije između naroda Bosne i Hercegovine i njenih entiteta. Na tom polju, ni Regulatorna agencija za informisanje u Bosni i Hercegovini, nije opravdala očekivanja, s obzirom da povlađuje onim medijima koji su u svom radu izašli iz dopuštenih okvira. Izlazeći iz okvira dopuštenog, oni uzrokuju međunacionalnu i vjersku netrpeljivost, koja može da dovede do sukoba i eventualne podjele Bosne i Hercegovine.

Harmonizacija stavova nacionalnih političkih elita o budućem političkom i državnom uređenu Bosne i Hercegovine. Trenutno posmatrano, političke elite su “zaražene” egocentrizmom, jer svaka od njih polazi od svojih pojedinačnih interesa (bošnjačka  nacionalna politička elita želi centralizovanu Bosnu i Hercegovinu, a srpska i hrvatska decentralizovanu). U takvim okolnostima, teško je postići dogovor, i ta njihova podjeljenost se prenosi na njihove narode, jer svaka od njih predtstavlja svoj narod. Na taj način se može objasniti širenje netolerancije i sukoba među narodima Bosne i Hercegovine. To je, naravno, u suprotnosti sa njihovom obavezom da rade za dobro naroda, pošto su od njega dobili mandat da društvo vode ka napretku, a ne ka nestabilnosti i mogućoj podjeli društvene i državne zajednice.

Politička kultura sa učešćem građana, za razliku od autoritativne političke kulture, kojoj je svojstven monolog, u kojem se naređuje i izriču gotovi sudovi politička kultura sa učešćem građana, njeguje dijalog putem kojeg se ljudi međusobno upoznaju i otklanjaju predrasude i razne stereotipe, koji su uzrok netolerancije i otvorenih sukoba. Na tom principu se otvaraju vrata miru, gdje se kroz strpljivi dijalog mogu uspješno rješavati sporna pitanja. Dakle, dijalog je krunska pretpostavka napretka društva i naroda.

Sve navedene pretpostavke su od suštinskog značaja za Bosnu i Hercegovinu, i ako se one ne realizuju, integritet Bosne i Hercegovine će nesumnjivo dugoročno gledano doći u pitanje, i lako može doći do njene podjele.

Share this post: