foto: printscreen
Činodejstvovali su Episkop budimljansko-nikšićki i administrator Mitropolije crnogorsko-primorske g. Joanikije, Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički g. Kirilo, vikarni Episkop dioklijski Metodije i umirovljeni Episkop zahumsko-hercegovački i primorski g. Atanasije sa mnogobrojnim sveštenstvom i sveštenomonaštvom.
DR KON PONOVO PROREKAO CRNU BUDUĆNOST, POGOTOVO KADA SU GASTERBAJTERI U PITANJU!
U Sabornom hramu Vaskersenja Hristovog u Podgorici, danas, na praznik Svetog Amfilohija Ikonijskog, služena je zaupokojena arhijerejska Liturgija sa 40-dnevnim pomenom blaženopočivšem Arhiepiskopu cetinjskom Mitropolitu crnogorsko-primorskom Amfilohiju.
Činodejstvovali su Episkop budimljansko-nikšićki i administrator Mitropolije crnogorsko-primorske g. Joanikije, Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički g. Kirilo, vikarni Episkop dioklijski Metodije i umirovljeni Episkop zahumsko-hercegovački i primorski g. Atanasije sa mnogobrojnim sveštenstvom i sveštenomonaštvom.
Nakon čitanja Jevanđelja besjedio je Episkop Atanasije:
Danas je praznik višestruki. Praznik Vaskrsenja, praznik četrdesetodnevni, velikog arhijereja Amfilohija Ikonijskoga.
Sveti Amfilohije Ikonijski privodi prestolu Gospodnjem našeg oca, brata i saslužitelja Amfilohija Mitropolita cetinjskog, crnogorsko-primorskog i svepravoslavnoga.
Izlazi pred Gospodnji presto i privodi ga njegov veliki imenjak Sveti Amfilohije Ikonijski.
Kad je trebalo mladi Risto da se monaši, pitao je oca Justina koje ime da uzme, a ava Justin je odgovorio: „Ovih dana sam preveo žitije Svetog Amfilohija Ikonijskog, da uzmeš to ime, Amfilohije, njega su anđeli rukopoložili.“
Priđem tada avi Justinu, bio sam blizu njega, pa kažem: „On je anđeo Crkve, episkopi su anđeli Crkve, oni su ga privodili.“ On odgovori: „Uh vi istoričari, pa to je istina.
Svetog Amfilohija su rukopoložili episkopi na čelu sa Svetim Vasilijem Velikim, bila su to burna vremena, 4. vek, kad su se pojavili jeretici, njega je priveo Sveti Vasilije Veliki i bio je slavni njegov učenik i njemu je Sveti Vasilije uputio svoje kapitalno delo O Duhu Svetome.“
Tako je naš brat, otac i saslužitelj Mitropolit Amfilohije, priveden Svetim Amfilohijem i anđelima Crkve danas Prestolu Božijem, u četrdeseti dan otišao je pred Gospoda.
Sigurni smo da se na njega odnosi ovo Jevanđelje koje se danas čita jerarsima, Svetom Nikoli i drugima, u čemu su oni sveblaženi, jer su išli sa Hristom i uvek su se osećali siromašni duhom iako su već počeli da zadobijaju punoću Duha Svetoga.
I onda, kako su govorili za Hrista, tako su za njih govorili ružne reči lažući.
Naš otac, brat i saslužitelj Mitropolit Amfilohije, prošao je taj put i zato je svetla obraza izašao pre 40 dana sa ovoga sveta i duša iz tela i pristao prestolu Hristovome. Danas ga privodi prestolu vrhovnoga Boga Oca, večnoga roditelja Sina i večnoga ishoditelja Duha Svetoga, i Oca sviju nas.
Zapamtite to, kad god čitamo Oče naš, uz Vjeruju to su naše najvažnije molitve i najvažniji tekstovi ispovedanja, zato pred pričešće čitamo Oče naš i time postajemo sinovi vaskrslog i raspetog za nas Hristom.
Čin pričešća u Liturgiji je čin Vaskrsenja. Cela Liturgija je oprisutnjenje večnog života, cele ikonomije Hristove i domostroja Hristova, od Bogojavljenja Bogorodici, pa do rođenja u vitlejemskoj pećini, pa do krštenja na Jordanu, pa do Preobraženja na gori Tavor, pa vođenja u Getsimanskom vrtu, uhvaćenoga i vođenoga na sud Pilatu, i osuda jevrejskih starešina, pa onda vođenje i raspeće na Golgoti.
Znate li da je Golgota izvan ondašnjih jerusalimskih zidina? Izvan, zato što je Gospod došao da spase sve, a nije ograničeno samo zidovima jerusalimskim ili jevrejskim nasleđem.
Dragi hrišćani, drage sestre, draga deco, ima jedan čestiti i verujući Jevrej, Džejms Bestin, koji je kao verujući Jevrej, znao Sveto pismo i svoje predanje, znao je istoriju svog naroda pa ga je mučilo zašto je jevrejski narod tako stradao. Uputio se u Ameriku i tamo susreo razne grupacije, razgovarao sa učenim ljudima, a na kraju, sam Gospod ga iznenadi.
Javi mu se čudesno i kaže mu: „ja sam ustvari prvi pravi Jevrejin, ispred svog naroda i za svoj narod sam stradao. Nemojte se čuditi što i vi stradate, idete mojim putem.“
Sveti oci su govorili da svaki hrišćanin treba da prođe sve stadije Hristovog života i onda da se upodobi sa Hristom. Cilj je da postanemo kao što smo stvorenjem postali hristoliki, da postanemo još više, hristopodobni, hristoistovetni, i da u njemu budemo usinovljeni kao deca Božija i brata Hristova. To je dostojanstvo naše i to danas proslavljamo.
Naš otac, sabrat i zajedničar u svemu, i u ovoj Liturgiji, on je danas brat Hristov, sin Boga Oca, i zato je naš otac i učitelj.
Kako reče jedan mladi i umni vladika: „Ako smo izgubili oca i učitelja, dobili smo sveca.“ Svetogorci su već napisali skoro celu službu, možemo dole na njegovom grobu da pevamo.
Već je veliki svetogorski pesnik, Atanasije simonopetritski, koji je priznat od Carigradske Patrijaršije, za velikog himnografa, koji je napisao službe Svetom Nikolaju žičkom i Svetom Justinu Ćelijskom, počeo da piše i službe našem ocu i sabratu Amfilohiju novome. Ako Bog da, doći će taj dan da ćemo tu službu pevati, a posle ćemo sići dole na njegov grob da otpevamo.
A ovde sada, po drevnom predanju, blagoslovićemo žito koje je simvol života, zato je naš današnji praznik u Hramu Vaskrsenja simvol, događaj oprisutnjenja Vaskrsenja na nama, a pre svega na ocu, bratu i saslužitelju našem Amfilohiju.
Njemu carsko naselje i nebeska zaštita sa njegovim vođom i imenjakom Svetim Amfilohijem Ikonijskim.
Budimo radosni što imamo takvoga predstojatelja pred prestolom Božijim. On nam je ostavio ovaj veličanstveni Hram, da nam ostane stalno u srcu, u oku, u umu, u celom našem biću, da je ovo ustvari raj na zemlji.
Rekli su da je ovo nova Sveta Sofija, i više od toga, ovo je novo nebo na zemlji, blagodareći majci Božijoj.
Ona je sama postala Hram i uhramila Hrista da nas uhrami njenim rukovodstvom i pratnjom u hram večni Oca, Sina i Duha Svetoga.
Nakon liturgije služen je parastos a onda je besjedio Vladika Joanikije.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!
Draga braćo arhijereji, časni oci sveštenici, monasi i sestre monahinje,
čestita rodbino blaženopočivšeg Mitropolita,
braćo i sestre,
Sabrao nas je blaženopočivši Mitropolit Amfilohije u ovaj nedjeljni dan, nas dan svoga nebeskog pokrovitelja Amfilohija Ikonijskoga.
Jeste ovaj sabor danas ovdje prožet tugom, ali je prožet i velikom radošću zato što imamo takvoga svjedoka koji je pred nama, koji nas je vodio, svjedoka Hristovoga, apostola Hristovoga koji nas je sabirao u vrijeme svoje svete arhijerejske službe ovdje u Crnoj Gori.
On nas i danas sabira, i ubuduće će nas sabirati.
Uvjereni smo da će mu Bog dati takvu smjelost pred Njegovim prestolom da nas zastupa svojim svetim molitvama i svojim nebeskim pokroviteljstvom. Ali, to ostavljamo budućim vremenima i budućim pokoljenjima. Ali, koga smo imali među nama?
Apostola Hristovoga. Čovjeka u kome su se Božjom milošću sabrali ogromni, veliki darovi Božji i zasijali njegovom vjerom, njegovom molitvom, njegovom žrtvom i trpljenjem.
Njegovo lice je već ovdje sijalo, ovdje nama na zemlji, kao lice anđela Božjega. A sada će nam sijati sa neba. I to je ona njegova ikona koja će se projaviti. I nije čudo što hrišćani blagočestivi, monasi i monahinje, već slikaju njegove ikone.
Nema potrebe ništa da usiljavamo i da forsiramo. To će samo da ide. A njegov svijetli lik, kao što rekosmo, zasijao je mnogim darovima.
On je bio stvaralac. Bio je pjesnik. Bio je mislilac. Alui, najvažnije je što je bio pravi muž Crkve, koji je imao veliki autoritet, veliki ugled, ne samo ovdje u Crnoj Gori i u Srpskoj Crkvi, nego i u cijeloj pravoslavnoj i šire – cijeloj hrišćanskoj vaseljeni. Dakle – čovjek velikih raspona.
Ne znamo da li je bila dublja njegova misao ili finije njegovo osjećanje, ili jača njegova volja, ili jači stvaralački zamah, ili veći dar kao duhovnoga oca – sve je bilo veliko. Sve je bilo kod njega monumentalno.
Bilo je kod njega mnogo tišine, mnogo neke tajanstvenosti. I nijesmo mogli nikada da tu tajanstvenost iscrpimo. Koliko je bio otvoren i pristupačan, toliko je bio tajanstven, ponekad nama i nerazumljiv u svojim potezima i odlukama. Jer, njega nije vodila logika ovoga svijeta nego ga je vodila vjera.
O njegovome djelu mi ne možemo, sve i da hoćemo, sada da kažemo sve što treba. To je prosto nemoguće.
Ja ću danas ovdje da kažem jednu stvar. Mitropolit Amfilohije je za svoga života ostvario jednu veliku epohu, naročito u Crnoj Gori. I poseban je njegov odnos prema Crnoj Gori koju je mnogo volio, ali je i mnogo propatio zbog njenih raskola i nesreća, zbog nečovještva koje se pojavilo kod pojedinih ljudi. Međutim, treba prije svega vidjeti njegovu ljubav. On je obožavao Crnu Goru.
Znao je njene hrišćanske korijene još od apostolskih vremena do prije Nemanjića, pa od vremena Nemanjića, Balšića i Crnojevića do Petrovića, i sve do prepodobnog starca Simeona Dajbabskog i do novih svjedoka i mučenika – do sveštenomučenika Joanikija Lipovca.
I on je tu svijetlu Crnu Goru svetinja i velikih ličnosti, velikih svetitelja Božjih, Crnu Goru Svetoga Vasilija Ostroškoga, Petra Cetinjskoga, Stefana Piperskoga, Marka Miljanova, Njegoša nosio u sebi i borio se za njeno lice. I kada je obnavljao svetinje po Crnoj Gori, govori se o preko 750 hramova, crkava i manastira i ostalih crkvenih zdanja. To je ono što se vidi! I ljepota ovoga hrama i hrama u Baru. To je izraz njegove duše.
Ali, ono što se ne vidi i što je vjerovatno pretežno: on je obnavljao i osvećivao duše vjerujućeg naroda u Crnoj Gori. Naročito je veliku pažnju poklanjao djeci i omladini.
Kakvi su samo bili oni sabori na Prevlaci i u Cetinjskom manastiru. Kako ga je bilo lijepo vidjeti među djecom. On, starac od osamdeset godina, znao je da se poistovjeti sa djecom. I pokazao je da je sačuvao djetinju bezazlenost i čistotu duše do kraja svoga života. A njegova duša je bila napaćena.
On je bolovao zbog svakoga grijeha koji ljudi učine, zbog svake psovke, zbog svake ružne riječi. A koliko je pretrpio uvreda i psovki, i kleveta i pljuvanja, i medijskih linčovanja u svojoj Crnoj Gori… To je samo njegova velika duša mogla da pretrpi i niko drugi – da nikada ne zaropće i da nikada ne podijeli svoj narod!
Jedina podjela za koju je on znao, a i nju je htio da prevaziđe kad bi se ljudi popravili, jeste podjela između čovjeka i nečovjeka. Boljela ga je nečovječnost koje je bilo mnogo u njegovom vremenu. Ali je on našao ljude u Crnoj Gori, našao je ono zapretano ognjište vjere o kome je govorio mitropolit Danilo, raspalio ga i oko njega sabrao cio čestiti narod Crne Gore.
To smo vidjeli odavno, posebno u zadnjih godinu dana i litije koje su prevazišle podjele u Crnoj Gori. I mnoge koji su bili daleko od Crkve i od svetinje su sabrale oko naših svetinja. I ostalo što se dogodilo, sve je djelo našeg Mitropolita i, naravno, njegovoga sveštenstva i monaštva.
To svijetlo lice naroda, koje smo gledali – to je ono lice Crne Gore koje je ubijelio i osvijetlio, i pokazao naš Mitropolit. Bog će ga sigurno nagraditi za njegove velike trudove, za njegovu dobrotu, za njegovu očinsku ljubav i za trpljenje.
Ovdje su danas samo monasi i monahinje koji su u ovim uslovima mogli da dođu. U svim manastirima i hramovima u Crnoj Gori danas se drže pomeni, pa smo zato i rekli zbog ovih mjera da ljudi koji mogu da dođu, a svi koji ne mogu da vrše pomene po svojim hramovima našem Mitropolitu.
Ali, treba vidjeti manastire kako danas izgledaju po Crnoj Gori, koji su propjevali. A treba se sjetiti kakvi su bili kada je on došao: većina od njih zapušteni, bez krovova, predstavljali su merznost zapustjenija.
On je sve to očistio, obnovio i uz pomoć monaha i monahinja sve iznova sagradio i uljepšao. I što je najvažnije, naše svetinje su propojale.
Propojala je duša Crne Gore.
On je bio taj koji nas je u tu pjesmu privukao, koji nas je naučio toj pjesmi. I tu pjesmu ne treba da zaboravimo. To je pjesma vjere, molitve, pjesma zajedničkog i sabornog slavoslovlja Bogu, pjesma ljubavi Božjoj, pjesma našem zajedništvu.
Mitropolit je bio veliki propovjednik riječi Božje, bio je i pjesnik. To je jedna divna osobina kod njega. Treba vidjeti monaštvo, duhovnu djecu Mitropolita Amfilohija. Sve snažne i odgovorne ličnosti. Nije pravio kalupe, nije imao šemu nego je sve prizivao Hristu i u slobodu Hristovu.
One koji su imali snage, svakoga je bacio u vatru da se očeliči, da još bude bolji postavljajući pred njega velike zahtjeve. A one koji su bili slabi milovao je, trpio, tješio i pokazivao bezmjernu ljubav prema svima.
I prema jednima i prema drugima. Sve je ljubio Hristovom ljubavlju. I posebno moram da naglasim, on se uzdigao do te ljubavi da je ljubio i blagosiljao, i molio se za one koji ga kunu i klevetaju, koji ga mrze.
Pomenu je prisustvovalo sveštenstvo i monaštvo, dok laici, zbog epidemije korone, nijesu prisustvovali, ali im je bio omogućen silazak u kriptu kako bi se poklonili grobu svetoupokojenog mitropolita Amfilohija.
(Fakti)