…Da li je čovjek promašena investicija prirode?!

Intervju

Piše: Emir Kusturica

…Da li je čovjek promašena investicija prirode?!

Ovo pitanje bi natjeralo skeptičnog liberala da kiselim osmjehom potvrdi kako je to zapravo tačna konstatacija, ali da je liberalni recept uređivanja ljudske zajednice jedini koji vrijedi i kada nas vještačka inteligencija odvede na drugu planetu, dakle, ideja globalne pijace može se nametnuti tamo gdje se čovjek preseli, pod uslovom da tamo nema nacionalizma.

Marksista bi, pretpostavljam, prihvatio čovjeka kao promašenu investiciju kao upozorenje koje mora da vodi ka optimističkom rješenju. Marksiste i liberale vežu religija stvaranja materijalnih vrijednost.

Razlikuju se po tome što marksisti vjeruju u pravednu raspodjelu viškova, a drugi dijele viškove prema vlastitom nahođenju i u skladu sa odlukama Bildenbergove komisije.

Ima još jedna razlika… Liberali su, za razliku od marksista, znali kako da korumpiraju malog čovjeka te da kasnije, preko tehnologije, ubrzano stvore novi potrošački raj u kome je tehnološki bum i eksploatacija svega što miče na planeti sistematski uništavala srednju klasu, najveći domet socijalnog organizovanja ljudske zajednice.

Čovjek je izguran sa istorijske pozornice, njegovo mjesto preuzima vještačka inteligencija. Gdje će onda korumprani marksisti i krvožedni liberali? Ima tu mnogo pitanja koje bi mogao da im postavi čovjek, promašena investicija. Ako mene pitaju, ne može biti, a da se ne upitamo što smo džaba ubijali kraljeve, uništavali monarhije?!

Krvožedni čovjek je savladao pitomog kao što je ideju o malignom progresu najbolje formulisao pisac slogana na ulazu u jednu baptističku crkvu.

Tamo, na ulazu, stoji natpis koji duhovito afirmiše đavola „ne zaboravite da je satana bio prvi koji je tražio jednakost”, dok je u crkvi u obavljana liturgija u slavu Hrista boga.

U Rusiji se još bore oko čovjeka! Pretpostavljam, kako bi bili odlučni da nije tačno kako je čovjek promašena investicija, jer tamo je dovoljno reći Bog, Putin, Rusija i tako se pomire, zla narav promjena koje donosi napredovanje, sa osjećanjem slobode i intezivnih psihičkih procesa u kojima žive zajedno Bog i ruski čovjek.

…U Kini svake godine izbace dva miliona inženjera i ne sumnjam da bi oni potpuno odbacili tezu da je čovjek promašena investicija.

Oni bi ga prihvatili, pa u daljem postupku od njega napravili uspješnu investiciju. Kineska stopa privrednog rasta i sposobnost prilagođavanja komunističke zemlje kapitalističkoj proizvodnji je najbolja negacija liberalnog recepta.

…Ko će prvi stići na cilj gdje se razvojem vještačke inteligencije očekuje da sadašnji ajfon u budućnosti postane skalamerija u poređenju sa onim kojeg će stići u jednoj od narednih generacija?

Sadašnje naprave biće odbačene sa gađenjem pošto sljedeća sestrinska  naprava  ajfona  ima da  čita misli, pa će telefon sam da pozove onoga kojeg misleći želi da čuje, te će prenos misli biti obavljen bez govora.

Da li će neko od pomenutih naroda moći da napravi ovakav predmet bez nuklearnog rata ili je stvarno na djelu razaranje i da će tek RAT razriješiti ovu dilemu?!

Da li je stvar sa inovacijama i njihovom primjenom ista kao pred Drugi svjetski rat kada je antibiotik bio pronađen, ali je patentiran tek poslije razaranja?!

…Pitanje da li je čovjek promašena investicija prirode, vezano je za filosofiju egzistencijalizma i Sartra posebno, pošto je on ustanovio kako je ljudska sloboda određena visinom napojnice koju može da ostavi konobaru u kafani.

Taj šaljivi zaključak bio je posljedica lamentiranja egzistencijalista koji su sedamdesetih godina otkrili kako je čovjek, zapravo izgubljen slučaj.

I nisu pogriješili. Sartrove šaljive zamisli i ideje o slobodi je Bernard Anri Levi, čovjek kao spomenik dokazu kako je Francuska ljevičarska javna scena bijedna  pozornica za maligne narcise. Promoter rata, pojavio se svuda gdje su započinjala ratna dejstva; Bosna i Hercegovina, Irak, Libija… Gotovo uvijek je nosio vijetnamku vindjaku u kojoj su šezdesetosmaši izveli svoju hipi revoluciju širom Evrope.

To je bilo doba pobune velikih nadahnuća, ali i katastrofalnog kraja gdje su se upravo ”revolucionari”, kao ovaj Levi, pokazali da su bivši marksisti najbolje shvatili zakone liberalnog kapitalizma. Oni su širom svijeta poslije šezdeset osme služili kapitalizmu kao sluge i gdje god su mogli da potvrde svoju privrženost korporativnom kapitalu činili su to ostrašćeno. Sjetite se Havijera Solane, španskog socijaliste koji je kao sekretar Nato pakta bombardovao Beograd!

Uglavnom, svi su praktikovali život u kojem je najvažnije bilo da imaju u zalihama i u džepu dovoljno novca i da time potvrde Sartrovu ideju kako se čovjekova sloboda mjeri količinom novca, napojnicom koju možete ostaviti konobaru. Kada sam vidio koliko novca je jedan kriminalac, te jedan ambasador zemlje koja prodaje naftu na Bliskom istoku, ostavio kao napojnicu jednom konobaru u poznatoj Beogradskoj kafani, ja sam prešao na stranu Albera Kamija i od tada sebe više ne smatram egzistencijalistom.

Lijeve partije u Evropi su svoje ideje poslije pada Sovjetskog Saveza sa proizvodnih odnosa preusmjerili na napredovanje civilnog društva i fatalistički se utopili u tokove kapitalizma.

Ni traga od altruizma koji je krasio revolucinarni zanos! Lijevo orjentisane partije u sistemima Zapadnih demokratija su postale ili nevažne, ili su se stavile na raspolaganje Stejt departmentu i njegovim obavještajno-špekulativnim krugovima.

Uz njih je čitav bivši Istočni blok uključujući i zemlje nastale u raspadu Jugoslavije, preko korumpiranih socijademokratija uspješno upleten u mrežu upravljanja novonastalim banana republikama.

Sve to je obavljeno nakon dugog postupka kroćenja Srba prije svega, uspješnim izazivanjem krivice kod naroda i zauzimanjem naših i ostalih tržišta na Balkanu. Svjetska banka i MMF su nas učinili ovisnim o  multinacionalnim korporacijama!

Gotovo sve lijeve partije od uticaja na Zapadu su se pretvorile u neokonzervativne čije lijevo iskustvo nema veze sa tradicijom revolucionisanjem društva, a u svjetskim razmjerama to nije zakačilo Rusiju, Kinu, Kubu, Urugvaj, Venecuelu, Ekvador.

Sve mi se više čini kada vidim djelovanje Džordža Soroša i njegove fondacije, kada čujem kako on tuguje zbog narušenog statusa manjina u svijetu, kako brine za zdravlje izbjeglice, ali i organizuje batinaše move.org da biju Trampove pristalice u predizbornoj kampanji te vjeru u pravdu i ljevicu, pored finansijskih špekulacija koje obavlja sa Centralnom informacionom agencijom, vjerujem da on nije samo službenik Rotšildovog carstva.

Dolazi mi jedna bože sačuvaj slika pred oči, kako nije nemoguće da je Karl Marks, u jednoj fazi svog djelovanja, dobijao platu radeći u kancelariji Rotšilda. Ova politička fantazmagorija može i dalje da se razvija. Ima li još neko ko sumnja kako je Oktobarska revolucija u Rusiji uvezena?!

Nema! Ima li neko ko sumnja u to da je organizator Oktobarske revolucije u Rusiji bio niko drugi nego Džordž Soroš? Čak iako nije, izgleda da jeste. Nema veze da li se dizajner Vladimira Iljiča Lenjina drukčije zvao i u kojem zapadnom podrumu se kalio njegov revolucionarni duh, ostaje da konstatujemo kako je i danas namjera, u odnosu na Rusiju, ista.

Ono što su postigli u bivšim jugoslovenskim republikama, da dovode i odvode političke oligarhije u Rusiji nije im pošlo za rukom. Potčiniti svijet i ovladati nacionalnim bankama koje će, postepeno, zamijeniti državne uprave me navodi na tako teško dokazivu, a vidljivu istorijsku stvar!

(Iskra)

Share this post: