Dževad Galijašević: BiH KAO PLEN OBAMINE VLADE I POKLON BAKIRU IZETBEGOVIĆU I NEĆETE VEROVATI KOME JOŠ…

Bezbednost

Piše: Dževad Galijašević

Prema Frensisu Fukujami, kraj hladnog rata ostavio je gomilu propalih i oslabljenih država od Balkana do Kavkaza, Bliskog istoka, Centralne i Južne Azije (Fukujama, 2007: 8).

Slabe ili propadajuće države krše ljudska prava, izazivaju humanitarne katastrofe, prouzrokuju masovne imigracione talase, napadaju svoje susede, skrivaju teroriste.

U takve države Fukujama ubraja: BiH, Kosovo, Avganistan, Irak (Fukujama, 2007: 106). Skrivajući svoje geopolitičke interese i ciljeve iza priče o novom geopolitičkom i bezbjednosnom poretku zapadne države su, stvarajući tvorevinu pod nazivom „država Bosna i Hercegovina”, po identičnoj tek isprobanoj matrici, u cijelom svijetu pokrenule lanac bezakonja, kršenja ljudskih prava, razaranja i (u)kidanja nacionalnih država, uništavanje monetarne i fiskalne suverenosti, ugrožavanja životne sredine… itd.

„Bosanski model“ i matrica nužne intervencije zbog zaštite izmišljene žrtve i kažnjavanja izmišljenog krivca u javnosti su opravdavali argumente sile uzdignute iznad argumenata prava. Pravo je stavljeno u službu davanja legitimiteta sili, bez obzira na vrstu i cilj.

Laž o demokratskom postupanju Obamine administracije, koja je upravljala ovim neljudskim i antidržavnim procesom u cijelom svijetu, skrivala je fašisoidno lice Amerike: lice zločinačke države – Amerike koja sistemski krši ljudska prava i svojih građana, ukidajući privatnost njima i svima, pa čak i zapadnim vladama, svojim navodnim partnerima.

Obamina vlada, kao najveći masovni ubica, ubija muslimane na Bliskom istoku, ubijajući njihove stabilne države i rušeći vlade dok prisluškuje vlastite građane, a na vlastitim ulicama nemilosrdno ubija crnce, izazivajući gnjev i rasnu podvojenost kakve u Americi nije bilo od Abrahama Linkolna.

Afere „Vikiliks“, „Edvard Snouden“, rušenje Ukrajine i predsjednika Janukoviča sa naoružanim banditima na kijevskom Majdanu, „vojni udar u Turskoj“, ubistva državljanina Saudijske Arabije Osame bin Ladena u Pakistanu, intenziviranje mučenja u Guantanamu, gomilanje vojnog potencijala; tenkova, aviona, helikoptera i profesionalnih ubica na granicama Rusije… samo su metodološki postulat definicije Američkog režima kao zločinačkog i američkog društva kao nedemokratskog.

Pošto je ovaj model „prvi put“ isproban na Balkanu, u procesu razbijanja Jugoslavije, u samoj Bosni i Hercegovini on je bio najgori, najbrutalniji i bio je “kod svoje kuće”.

Konkretno: na Balkanu su razbijene dvije Jugoslavije (SFRJ i SRJ), bombardovani građani, fabrike, mediji – ubijani civili i djeca; a nastavljeno nasilnim razaranjem državotvornih institucija Srbije i Makedonije, dok je u Crnoj Gori instalirana mafijaška organizacija Mila Đukanovića, a u samoj BiH, planski i na duže staze ali stalno, slabljene su institucije Republike Srpske i Herceg Bosne te darovana podrška jednoj suštinski banditskoj a prividno islamističkoj strukturi u Sarajevu, koja identifikuje državu sa organizovanom kriminalnom zajednicom i vjerskim radikalizmom.

Izgrađeno je antiustavno pravosuđe; korumpirano, kriminalizovano i potpuno pod kontrolom političkih pigmeja, trećerazrednih zapadnih diplomata. Kao i bezbjednosne agencije, nevladin sektor i SZP, SDP, DF… poltronska, našminkana, lažna opozicija.

Tačnije, cijela Dejtonska BiH, kao najgori, odvratni protektorat u kome onaj ko vlada ne odgovara ni za što – i samo komplikuje život građanima i otežava ga.

Istovremeno, taj protektor (OHR, PIK, američka ili britanska ambasada…) predstavlja klasičnu obavještajnu agenturu koja se proizvodnjom nestabilnosti bavi kao sredstvom vlastite, političke reprodukcije. Njihova obavještajna islamistička kopilad usvojili su njihov manir bahatosti.

Ovih dana, najveći stručnjak za definiciju i analizu rada i djelovanja obavještajnih i bezbjednosnih službi Dr. Predrag Ćeranić do kraja je razobličio principe sramne obavještajne operacije „UŠĆE“ koja se izvodi na tlu Srbije i Republike Srpske a koja podrazumijeva široka područja aktivnosti. U načelu subverzivnih ali i nasilnih.

Suštinski, Bosna i Hercegovina, kao država, ustavno je nastala dogovorom tri naroda, u američkoj vojnoj bazi Rajt-Peterson u Dejtonu. Formalno je opšti okvirni sporazum za mir potpisan u Parizu od strane Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića a sve anekse tog sporazuma ovjerili su, kao legitimne strane u postupku i subjekti međunarodnog prava: u ime Republike BiH, Muhamed Šaćirbegović, dok je Republiku Srpsku predstavljao potpredsjednik, Nikola Koljević. Zahvaljujući Vašingtonskom sporazumu iz 1994. godine, muslimansko-hrvatsku federaciju je predstavljao Hrvat, Krešimir Zubak.

Cjela ta scenografija i podjeljene uloge, imali su stvarni cilj da tri naroda iz ove zemlje budu uključeni u proces dogovaranja; da budu pravni i politički subjekti po mnogočemu posebnog međunarodnog ugovora. Srbi kao narod, sa svojom Republikom Srpskom, izborili su u ratu pravo na specijalne veze sa maticom Srbijom i zato je Milošević bio aktivni (najaktivniji subjekt) ovog ugovora, koga je u ime Srbije ovjerio u Parizu.

Uloga Franje Tuđmana je slična – on je garant i pokrovitelj najmanjeg ustavotvornog naroda u BiH te garant ranijih sporazuma, prije svega Vašingtonskog, koji su u međusobnim odnosima i teritorijalnoj podijeli muslimansko-hrvatske federacije, postali sastavni dio i Dejtonskog uređenja zemlje. Tu je naglašena i mogućnost posebnih veza „cjele Federacije BiH“ (51% BiH) da uđe u konfederalni odnos sa Hrvatskom.

Na kraju šta je od toga ostalo i kakav je danas rezultat svih ovih garantovanih prava Srbima i Hrvatima?! Odnos Bosne i Hercegovine, njenih dejtonskih, zajedničkih, institucija sa Hrvatskom i Srbijom, nikada nije bio gori.

Zamrznuti su politički odnosi sa vladama i državama u komšiluku; iz Sarajeva je izvršen atentat i pokušaj ubistva premijera vlade Srbije u Srebrenici, zabranjen je dolazak predsjednika Srbije Tomislava Nikolića u Sarajevo; postale su svakodnevica, otvorene, čaršijske, šibicarske, „nediplomatske“ uvrede i strijele koje se odapinju prema Beogradu.

Na kraju je došla i objava rata Srbiji u vidu Obavještajnog prodora „Ušće“, koji predstavlja agresivnu operaciju Obavještajno bezbjednosne agencije BiH protiv vladinih zvaničnika, državnih institucija i ustavnog poretka Republike Srbije.

Ova operacija, koju je predložio Ekrem Pita sa sudionicima u operaciji: TU-TKI, Odjel 04/4, 05 i 06 iz Organizacione jedinice Goražde, sa razlogom definisanim kao „neprijateljski napad“ šifra 50000.

Što je najvažnije, samo su muslimani odobrili ovu akciju: i to tako što se u ime šefa specijalnih operacija Miloša Šavije – Srbina, potpisao strani državljanin, vehabija Kojam Amir.

U ime Glavnog inspektora OBA-e Hrvata – Ivana Filipovića, potpisao se Arapin sa lažnim identitetom, „Goran B.“, dok se u ime zamjenika Direktora OBA-e Trifka Buhe niko nije potpisao, iako je njegovo ime na ovom Tajnom dokumentu.

Operacija se izvodi na tlu Srbije i BiH (u stvari Republike Srpske) i podrazumijeva široka područja aktivnosti koje provode obavještajna i paraobavještajna tijela i organizacije (službe, agencije, nevladine organizacije, neformalne radikalne i ekstremne grupe, pojedinci-saradnici sa iskustvom…) kako bi svog političkog upravitelja i korisnika (SDA, Bakir Izetbegović; formalni i neformalni zapovjednici, prividni koordinatori i donosioci odluka u pojedinim ambasadama u Sarajevu) snabdijeli sa tačnim i pravovremenim obavještajnim proizvodima vezanim za situaciju i stanje koje se kreira.

Planirano je 14 operativno-tehničkih mjera u provođenju ove operacije i one su nazvane: „KROV“, „BOR“, „ŠUMAR“, „LOVAC“, „BROD“, „MORE“, „SLALOM“, „EHO“, „ZORA“, „BAJT“, „SOVA“, „BLIC“, „KANJON“ I „BUNAR“.

Sedam je kategorija aktivnosti koje OBA standardno provodi: planiranje i usmjeravanje, prikupljanje informacija, obrada i korištenje, analiza i produkcija, stavljanje na raspolaganje, ocjena, korelacija i naredba o dejstvu te poduzimanje agresivnih akcija i primjena nasilnih metoda.

Šta konkretno, u kontekstu ovih kategorija, znače planirane mjere, u odnosu na koja lica iz Srbije se provode, gdje – šta operativci OBA-e rade u tzv. Sandžaku, i šta Srbiju očekuje na proljeće – to je već pitanje za obavještajno bezbjednosne strukture Srbije jer u BiH nema adekvatnog nadzora nad aktivnostima ove muslimanske milicije.

Istina, operacija „Ušće“ je svakako jedna od mnogih Izetbegovićevih mjera vanjske politike u odnosu na Srbiju kao neprijatelja, koja se provodi uprkos ili u dogovoru sa dobro pozicioniranim pripadnicima Saveza za promijene u diplomatiji – Mladen Ivanić je predsjednik Predsjedništva a Igor Crnadak ministar vanjskih poslova BiH?!

Ali nije samo Srbija meta: isti je slučaj i sa Hrvatskom: beznačajni panduri iz Prnjavora, poltroni Bakira Izetbegovića, proizvode diplomatske incidente, vređaju Hrvatsku kao državu, njenu predsjednicu Kolindu Kitarović i njenog premijera.

Počinjen je teroristički akt u tunelu Salakovac, kada je general Anto Jeleč, komandant štaba zajedničke komande OS BiH, napadnut kukavički od strane službenika Obavještajno bezbjednosne agencije tj. sina bivšeg direktora Izetbegovićeve tajne policije AID, za Hercegovinu.

Tu je i izbor hrvatskih predstavnika u zajedničkim institucijama, uglavnom Željka Komšića i braće Lijanović, teroristički napadi i ubistva povratnika u Srednjoj Bosni, agresivni napadi i politički konflikti u Stocu, sprečavanje obrazovanja na vlastitom hrvatskom jeziku, uskraćivanje prava na vlastiti javni servis, što otvara pitanje: jesu li Hrvati kao narod uopšte bitni i jesu li ustavotvoran narod u BiH?

Ipak, ključno pitanje je: ko je toliko moćan i razorno destruktivan, da uprkos težnji hrvatskih političkih stranaka i naroda sprečava BiH da ima ustavom projektovane odnose sa Republikom Hrvatskom i obezvređuje status ustavotvornog naroda koji je stvarao Dejtonsku BiH? Ali, i ko je taj ko kvari i ruši odnose dejtonske BiH sa Srbijom, koja je kao i Hrvatska, garant i ugovorna strana Dejtonskog sporazuma?!

Ko to može uraditi kada je interes cjelokunog srpskog naroda, svih njegovih institucija i zvaničnika na svim nivoima; nevladinih organizacija, intelektualnih krugova i društva u cjelini, da država Bosna i Hercegovina, koja je i njihova država, ima razumne, diplomatske i političke odnose sa njihovom nacionalnom maticom, Srbijom. Ko može proizvesti takvu vrstu neprijateljstva prema Srbiji i Hrvatskoj, vrijeđati i jedne i druge, a odnose učiniti najgorim, ikada zapamćenim?!

ODGOVOR JE: BAKIR IZETBEGOVIĆ, njegova Stranka demokratske akcije i mržnjom zadojena, sebična i radikalna, sarajevska čaršija sa svojih minderluka. Ista ličnost, ista politička stranka i sredina koja potpuno nesmetano i agresivno ostvaruje saradnju sa najgorim, diktatorskim režimima Saudijske Arabije, Turske, Katara i Pakistana – sarađuje sa svim zemljama sponzorima terorizma, u ime zajedničke države BiH, ima punu saradnju na svim poljima: a to podrazumijeva: vojno-odbrambenu, bezbjednosnu i obavještajnu saradnju, razvoj investicija i rasprodaju zemlje Bosne i Hercegovine, tako da ove militantne i opasne države danas kontrolišu i imaju u vlasništvu više površine ove zemlje nego što ga ima jedini distrikt.

SDA i radikalizovano Sarajevo su jedno te isto, razorni po zajednički život i opstanak BiH. Sarajevo se, u načelu, ponaša kao da je jedini grad ove zemlje i kao da su svi tu da Sarajevo živi i vlada.

Da „SDA-Sarajevo“ ima – zato otimaju i pljačkaju Republiku Srpsku i „Herceg Bosnu“.

Kada se ovaj grad posmatra iz Berlina i Pariza, svakako se osjeti jedinstveni osjećaj kulturne i istorijske nelagode, zbog promjene identiteta i naglašenog, ružnog vehabijskog lica grada koji bi trebao ličiti na sve narode.

Ako se ovaj grad posmatra iz Zagreba i Beograda, primjetan je strah i zebnja o tome šta ovakav grad može predstavljati u budućnosti: izvor sukoba, netrpeljivosti i mržnje prema svemu što dolazi iz susjednih država. Pogled iz Zapadnog Mostara i Banjaluke nedvosmisleno otkriva mržnju i odlučnost, vidljivu i u Tuzli, Zenici, Bihaću, Travniku…

Sarajevo nije grad jednog naroda nego jedne mafijaške organizacije koja svim narodima krši vjerska i nacionalna prava, pljačkajući ih nemilosrdno.

To je prostor azijatske mržnje i vehabijske netrpeljivosti – samozadovoljna enklava lišena razumijevanja nacionalne perspektive, opsjednuta prošlošću i mržnjom prema svakom političkom i kulturnom obrascu koji negira pravo, „glavnog grada“ da živi na račun drugih ljudi, drugih naroda i prostora.

Na vrhu piramide, onoga, što imenujemo zločinačkim „Sarajvom“ je „Princ islamizma“, nasljednik i mač ideologije, Islamske države i Al kaide, Bakir Izetbegović.

Korumpirani nasljednik halifata Alije Izetbegovića, osoba povezana sa krađom sadake i zlata, zajedno sa majkom Halidom, koja ga je prikupljala po Turskoj u vrećama – glavni krivac za potpuni gubitak perspektive bošnjačkog naroda i potpuni, otvoreni besmisleni sukob sa komšijama. Njegovo pravo ime je „Bakir bezizlaz“ i „Bakir zlo“.

Koštao je državu i narod više nego što bi to Švicarska i Njemačka mogle podnijeti a ima obraza da prjeti kako će „Be-Ha patrioti“ uraditi ovo ili ono – i neće dozvoliti secesije, nove entitete… samo on zna da prijeti praznom puškom.

Onaj ko bi se odazvao ovakvim pozivima i drugi put ratovao za Izetbegoviće – da oni dobiju još miliona, zlata, fabrika i nekretnina, taj sigurno nije patriota nego budala.

Bakir samo takve i predstavlja: one koji su učestvovali sa njegovim ocem Alijom u razbijanju Jugoslavije i proizveli preko 100.000 mrtvih; koji su punili džepove i bankovne račune, njemu, njegovoj porodici i „jaranima“. Pitanje: zar je moguće da te muslimanske milicije, OBA, SIPA, GP i Direkcija za koordinaciju, te razni kantonalni i federalni mupovi – ne mogu, ne znaju ili ne žele, utvrditi, bogatstvo i imovinu, koju je dinastija Izetbegović stvorila u krvi više od 100.000 ljudi? Zar je tako teško pogledati šta su imali – a nisu imali ništa, baš ništa – a danas imaju sve… milione, kamione, avione, banke i vreće zlata; štednju, fabrike, šoping centre, nekretnine… 

Bakir Izetbegović nema nikakve veze sa patriotizmom jer takav fanatizovani, radikalni i korumpirani političar priznaje za državu samo ono što može da eksploatiše i potkrada. A u BiH se više nema ništa ukrasti, zato Bakir nudi i favorizuje rat: rat „patriota“ protiv Srba i Hrvata.

Ironija je, da Bakir Izetbegović – sin pripadnika odreda Muhameda Pandže i podmlatka Handžar divizije, kritikuje Hrvatsku predsjednicu zbog ustašizacije Hrvatske.

Odvratna politička biografija sina Alije Izetbegovića, puna korupcije, organizovanog kriminala, političkih ubistava i ratnih zločina, svjedoči o nama samima i vremenu u kojem živimo, kao i o našem zajedničkom moralnom padu.

Jer Bakir Izetbegović ne vodi BiH u Evropu; on tamo ne pripada, već konstantno, kao i njegov otac, uporno provocira sukobe sa dobronamjernim i odmjerenim komšijama, zvaničnicima Republike Srpske i Srbije, ali i sa ratobornim, ustašoidnim Hrvatima.

A to mu se ipak može obiti o glavu. Bakirov „Evropski put“ vodi BiH, preko Rijada i Dohe do Istambula i Ankare. Preko vehabija, mudžahedina i terorista do Sirije, Avganistana, Iraka i Libije.

Ko je u stvari, odlučno i hrabro, pružao otpor ovom konceptu, izbacivanja Srbije i Hrvatske iz Dejtonske BiH? Niko osim Republike Srpske.

Pred Republikom Srpskom kao i pred BiH je teško vrijeme i složene bezbjednosne prilike, koje komplikuju kriminalizovane pravosudne institucije, devastirane bezbjednosne agencije na zajedničkom nivou, nesposoban i korumpiran ministar bezbjednosti; snažna radikalno islamistička mreža podržana od sarajevske čaršije i vladajuće SDA kao i istaknuti službenici američke i engleske ambasade u Sarajevu.

Baš zato su Obamina administracija i Bakir Izetbegović najveći problem BiH, izgradnje njenih institucija, poštivanja ustavnih prava naroda, entiteta i građana, političkih i društvenih obaveza te, naravno i „Evropskog puta“.

Jer, Bosna i Hercegovina, mora prestati da se sa pijetetom odnosi prema najgorim islamističkim liderima iz Saudijske Arabije, Katara i Pakistana – da sklapa posebne ugovore i specijalne sporazume sa njima a da ruši i blati jedine komšije koje ima – Srbiju i Hrvatsku.

Od dva zla, jednom je već određen rok i trenutak kada će pasti u blato koje zaslužuje u svakom smislu – frustrirani poltron i konvertit koji je zajahao svjetsku silu i na njoj kao na divljem konju galopirao po Mediteranu, kopitama gazeći bivšu vjersku braću: Barak Husejna Obama, bivši musliman, postaje bivši predsjednik i bivši Amerikanac.

slika https://www.klix.ba/vijesti/bih/izetbegovic-porucio-mladima-budite-jaki-da-zavrsite-politicki-maraton-koji-je-sda-pocela/151226086

(Fond strateške kulture)

Share this post: