GALIJAŠEVIĆ: BAKIR IZETBEGOVIĆ POLAKO SEJE SEME ZLA U BIH!

Piše: Dževad Galijašević

Bosna i Hercegovina nije država nego protektorat čiju prividnu koheziju i konstantne sukobe kontroliše i produkuje tzv. međunarodna zajednica, tačnije nekoliko moćnih zapadnih zemalja, a prije svega Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države.

Ta kvazi država egzistira puno više u paralelnim centrima moći, organizovanom kriminalu i terorizmu, nego kroz vlastito ustavno uređenje, institucije i propise.

Centar za nemilosrdno upravljanje zemljom je u Sarajevu, koje je već više od dvije decenije jednonacionalno, šovinističko i prividno bošnjačko a u stvarnosti islamističko i Bakirovo.

U njemu su ugroženi uglavnom Bošnjaci jer Srbi i Hrvati su davno, ili pobijeni ili protjerani. Njihova imovina je uglavnom opljačkana.

Bošnjaci u Sarajevu nisu niti mogu biti svjesna nacionalna i vjerska zajednica jer nisu slobodni. Oni jesu i mogu da nastave biti uplašeni pred mrtvim vođom koga su sami stvorili u krvi svoje djece i bogatstvu svojih predaka; mogu biti lojalni i poslušni njegovom sinu.

Da budu stado, to je njihov izbor koji već neko vrijeme ne prihvataju ni u Mostaru, ni u Tuzli, Bihaću, Zenici, Travniku, a pogotovo to ne žele u Banjaluci.

Sarajlije znaju da nije moguće biti musliman ako nisi slobodan – da muslimani ne mogu živjeti kao pokoreni i uplašeni primitivci ili kao „vjersko roblje“ glumiti grotesknu žrtvu pred svjetom, voditi izmišljene ratove i boriti se za „pravdu“ i „slobodu“ a kukavički ispunjavati sve naloge iz nekoliko ambasada i iz lude glave svoga Bakira.

Gomila poltrona, sitnih lopova i kvazi-intelektualaca, lažnih opozicionara sa crvenom bandom na čelu, horski, tačnije kao stado, odalo se blejanju u ritmu Bakirove priče, pokušavajući blejanjem prikriti sramni položaj i odsustvo vlastitih stremljenja i ideja.

U Sarajevu to nazivaju patriotizmom i podižu na pijedestal žrtvovanja za državu.

A država je čas „SDA“, čas Begova džamija“ ili sećija u Konaku na kojoj sjedi sin najvećeg zločinca bošnjačkog naroda, tvorca ideje islamske vlasti i islamskog društva na Zapadnom Balkanu. Šta političko, ono islamističko i kvazi komunističko Sarajevo uopšte zna o državi?!

Nekad je za njih Partija bila isto što i država; danas je država Bakir, sin suverena, prvog predsjednika i neosuđenog ratnog zločinca koji je čitav bošnjački narod ugurao u radikalnu kompoziciju kojom upravlja Muslimansko bratstvo i koja će, prije ili kasnije, odvesti muslimane u obećanu Evropu.

Iako ide obilaznim putem preko Avganistana, Iraka, Sirije – možda stigne već sutra. Naravno – malo sutra.

Sve što je iz Sarajeva došlo kao manifestacia pravne i političke volje ili svijesti više pripada političkoj i pravnoj filozofiji Saudijske Arabije, Irana ili Republike Turske. 

Najstariji i najprepoznatljiviji način promišljanja prava, svojevrsna koncepcija prirodnog prava koja polazi od postojanja dvije vrste prava: pozitivnog prava (koje može biti različito) i opšteg prava. Prvo je poznato kao „ius voluntarium“, a drugo kao „ius naturale“.

Da postoje zakoni, ustavi, njihove modifikacije, pravno iskustvo, tj. sve ono što čini pozitivno pravo – to je u Tamnom vilajetu tj. u sarajevskoj Prokletoj avliji nepoznanica.

Na platformi pravnog neznanja, gluposti i mržnje izgrađen je Zahtijev za revizijom presude protiv Srbije i upućen Međunarodnom sudu pravde u Hagu.

O tome je sve rečeno: zahtijev je napisan i uručen od strane nelegalne osobe i o njemu se nije izjasnio nijedan državni organ u Bosni i Hercegovini.

Ignorisanje državnih organa, žestoki politički napad na integritet Srbije sa ciljem obračuna sa Republikom Srpskom, svakako ima svoju moralnu, političku i pravnu dimenziu i o njoj su već, na stranicama Fonda strateške kulture, direktno i otvoreno, pisali vrsni intelektualci poput Predraga Ćeranića i Milana Blagojevića.

Obzirom da je ovo u najmanju ruku izraz potpunog odsustva za bilo kakvu stabilnost i svojevrsni pokušaj izazivanja najavljenih konfrontacija i mogućeg ratnog sukoba, moram u nekoliko tačaka dodatno ukazati na zabrinjavajuću situaciju koja je stvorena kako ne bi bilo iluzija ko je ugrozio mir, ko priziva međuetničke sukobe Srba i Bošnjaka u BiH i na Zapadnom Balkanu, ko ne želi regionalnu saradnju, ko ruši državu BiH i njeno Dejtonsko ustavno uređenje a naročito kako i zašto to čini.

1. Bakir Izetbegović vjerovatno instruiran i podržan od britanskog i američkog ambasadora u Sarajevu (Fergusona i Kormakove) radio je na novoj tužbi tj. Zahtijevu za reviziju presude Međunarodnog suda u Hagu više od godinu dana.

U tu svrhu angažovao je davno imenovanog agenta Sakiba Softića a da nijedna bezbjednosna agencija u Sarajevu (OBA ili SIPA) i nijedan pojedinac iz Republike Srpske nije reagovao na ove aktivnosti niti je o njima obavijestio institucije Republike Srpske i Srbije, kako bi diplomatskom i političkom akcijom pravovremeno djelovale.

2. Funkcioneri Saveza za promijene su znali za ovu aktivnost ali nisu reagovali na nju i nisu poduzeli nijednu mjeru koja bi odgovarala značaju ove destruktivne i neustavne aktivnosti.

3. Takozvani agent BiH Sakib Softić samovoljno je taj zahtijev sačinio, u društvu neovlaštenih ljudi, obmanjujući polupismenu islamističku javnost u Sarajevu da u BiH postoji mandat koji traje 15 godina i da je on nosilac mandata, bez ikakve naknade, bez plate ili ugovora o djelu.

Izetbegović je potvrdio 23.02.2016. da se ta aktivnost finansira neoporezovanim prljavim novcem navodnih fondacija ili udruženja kojima ni on ne zna ime.

Naravno da je Softić imao pravo da u pravnom prometu, pred odgovarajućim sudovima zastupa te organizacije sa kojima učestvuje u pranju novca, ali Međunarodni sud pravde u Hagu nije odgovarajući sud za te sumnjive organizacije a Bosna i Hercegovina, u čije ime nastupa, nema pravo prihvatiti da se neka „njena aktivnost“ finansira iz takvih izvora.

4. Ovlaštenja Sakiba Softića nikada, pa ni kada je bio imenovan, nisu podrazumijevala da je on „doživotni visoki predstavnik za suđenje U Hagu“, jer nijedan funkcioner ili službenik vlasti u BiH nema ovlaštenje da tajno sastavi tužbu, da o njenom sadržaju ne upozna nijedan organ, da niko ne odobri tu tužbu te da na kraju, u društvu neovlaštenog Amerikanca Šefera i Holanđanina Bisena, u ime države stvori obavezu na način i sadržajem potpuno nepoznatim institucijama BiH.

5. Tužba u Hagu je objava rata i uvreda za cjelokupni srpski narod. Bakir Izetbegović je svoju aktivnost skrivao i nije o njoj obavještavao političke predstavnike iz reda srpskog i hrvatskog naroda, optužujući ih na taj način da bi oni „spriečili pravdu“ i da bi ga onemogućili da on podnese ovu tužbu.

Iako zna da postoji pravosnažna presuda da Srbija nije počinila ili pomagala genocid, Bakir Izetbegović uporno nastupa sa pozicije krivice cijele Srbije, optužujući Srbiju preko Miloševićevog režima, „velikodušno ističući“ da današnja Srbija nije onakva kakva je bila devedesetih. Ali, upravo je ta Miloševićeva Srbija, ta Srbija iz devedesetih pravosnažno oslobođena u Hagu.

6. Svakako je način na koji je zahtijev za reviziju pripreman odvratna uvreda na račun cjelog srpskog naroda jer je zakonito i logično bilo, da sve institucije u BiH budu obaviještene ako postoje nove činjenice o odgovornosti Srbije. 

Zar je moguće da Bakir Izetbegović misli da bi ljudi koji nisu uprljali ruke u proteklom ratu, časni i pošteni Srbi poput Milorada Dodika, Željke Cvijanović, Nedeljka Čubrilovića, Dragana Lukača, Marka Pavića, Petra Đokića, Nebojše Radmanovića, Nikole Špirića, Dušanke Majkić, Staše Košarca, Radovana Viškovića pa i Lejle Rešić, Antuna Kasipovića… i mnogih drugih nosilaca odgovornih dužnosti u Republici Srpskoj… zar misli da bi šutili ili prikrivali zločin a da su upoznati da se on desio?!

Izetbegović očito ljude gleda u iskrivljenom ogledalu razumijevanja svoje korumpirane i zločinačke prirode.

7. Naročito je dužnost Bakira Izetbegovića bila da upozna svoje saradnike u zajedničkim institucijama u Sarajevu, Srbe iz Saveza za promijene i da im stavi na uvid činjenice i dokaze do kojih je došao. On i njih optužuje da bi, i kada bi znali te činjenice, prikrivali najteže zločine – a sa njima djeli vlast i privilegije.

8. Ovih dana Evropski parlament je zatražio da se svim narodima omogući da biraju svoje ovlaštene predstavnike i naglasio da „Briselski put“ podrazumijeva nužnu federalizaciju BiH a ne islamizaciju ili unitarizaciju.

Potvrdili su i zabrinutost zbog postojanja izolovanih vjerskih zajednica nedostupnih institucijama zemlje i osudili radikalizaciju muslimana u BiH.

Istovremeno na stranicama „Dnevnog avaza“ – vodećeg štampanog lista u BiH, koji izlazi u Sarajevu, već sedam dana se objavljuje serija tekstova o povezanosti Bakira Izetbegovića sa političkim likvidacijama i ubistvima mnogih značajnih ličnosti, nosilaca ovlaštenja u bezbjednosnim agencijama i službama.

Naravno da je i hapšenje prvog stranačkog saradnika, generalnog sekretara njegove kriminalne i zločinačke organizacije SDA, Amira Zukića, od strane kantonalnog suda na prijedlog kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, težak šamar Bakiru.

To i jesu glavni razlozi ove dirigovane krize: upravo onako kako su pokrenuli rat devedesetih, Amerikanci i Britanci, izazivajući sukobe i podstičući mržnju, žele da kazne evropsku politiku u BiH i da na Balkanu zauvijek oslabe uticaj Turske i Rusije, pokrećući sukob među njihovim saveznicima, Bošnjacima i Srbima.

A bolja ličnost za žrtvovanje i ubijanje Bošnjaka i Srba od Bakira Izetbegovića ne postoji: ucijenjen, korumpiran i glup, spreman je sve učiniti „za dolar više“!

Iskustvo i porodična istorija, uz snažni islamistički naboj koji ne trpi različitost, garantuju intenzitet konfrontacije a prikrivaju surovu istinu da Bošnjaci u ovom konfliktu nemaju partnera ni u Hrvatima ni u Srbima, ali i da je Evropska unija pročitala i odbacila tu matricu radikalizma koja sebe pravda statusom žrtve.

U Bosni i Hercegovini, na ovaj ili onaj način, svi narodi jesu žrtve beskrupuloznih političara poput Bakira Izetbegovića ali i određenih geopolitičkih interesa.

Iako je ova aktivnost podržana od Lagumdžijinog političkog otpada (raznih Damira Mašića i Denisa Bećirovića) ipak nikada ranije jedna politička odluka, koja se markira žrtvom i krije iza Srebrenice, nije naišla na toliko osporavanja od bošnjačke nestranačke inteligencije, javnih i uticajnih ličnosti, univerzitetskih profesora.

Javili su se i stručni ljudi koji su više od decenije radili u Hagu i njegovim sudovima i objašnjavali metodologiju pogrešnog izbora, kojim se prikriva bijeda, siromaštvo i lopovluk i koji, u krajnjoj liniji, cjelom bošnjačkom narodu donosi samo sukobe sa komšijama i nesumnjivi pravni poraz obilježen istorijskim značajem.

Jer ni Bošnjaci, kao ni Srbi i Hrvati, još uvijek nisu upoznati sa eventualnim novim činjenicama i šta uopšte piše u tom kvazi zahtijevu, toj novoj tužbi, niti su imali priliku da ih bilo ko pita da li bi ovaj sadržaj i ovaj akt podržali i odobrili.

Stranački pigmeji guraju Bošnjake u probleme a i dalje, po ugledu na Aliju Izetbegovića, narodu poručuju: „Neće biti ništa“ ili, još gore: „Mirno spavajte“.

Poslije destruktivnih Bakirovih akcija, niko normalan ne bi trebalo mirno da spava.

Ovo je vrlo ozbiljna i zastrašujuća situacija, čiji razvoj više ne zavisi od razuma ili od nas samih. Već su na našoj tajnoj sceni prisutni oni moćnici sa Zapada koji tako uspješno pokreću dugotrajne ratove, koje je nemoguće bez njihove volje zaustaviti.

(Fond strateške kulture)

Share this post: