GALIJAŠEVIĆ: EPITAF ZA BOSNU

Bezbednost

Piše: Dževad Galijašević

“Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koje je jača od koristi i razuma”...

„Derviš i smrt“ – Meša Selimović

Kada su mi neki prijatelji sa Ilidže, po nacionalnosti Srbi, nakon formiranja Istočnog Sarajeva, rekli da oni sada imaju svoje „Istočno Sarajevo“ a muslimani, opet, svoje „Bliskoistočno Sarajevo“, meni je to zvučalo kao mala bezazlena zajedljivost, čak više šala nego provokacija.

A trebalo je da zvuči kao turobna istina o civilizacijskoj stranputici jednog kulturnog obrasca i izraza; kraj iluzije, čiji su dio bili i Bošnjaci.

Sarajevo danas, predstavlja kulturnu i istorijsku periferiju – ono je danas civilizacijski bolesnik koji svoju duhovnu nakaznost prikriva lažnom brigom za državu, kupujući za sebe status „grada žrtve“, i „grada patriote“, koji zbog toga, i jer je „glavni“, ima pravo suditi o svemu, suditi svakome, odrediti svemu mjeru i svrhu.

Bez poznatih naučnika, književnika i pjesnika, bez ičega vrijednog što bi artikulisala ili simbolizovala, ova duhovna kasaba predstavlja jedinstvenu ostavštinu osmanske tiranije, kvazi-imperijalnog austro-ugarskog identiteta, komunističke bahatosti i bezbožništva te vehabijske „avangarde“, zbog koje svi trebaju da šute i umru šuteći.

Od trenutka kada se, u jedinstvenoj borbi protiv vezirskog grada Travnika, prvi put izborilo da bude centar vlasti, ovo Sarajevo je tu titulu i taj položaj ljubomorno čuvalo snishodljivim odnosom prema svakoj vlasti, odakle god došla i kakva god bila.

Bilo je trenutaka kada su drugi i drugačiji, dolazeći sa prividne periferije, snažno pokretali tu žabokrečinu i stvarali neprevaziđena djela, bogatog stila i izražaja, puna vrijednih pouka.

Ali… svaka nova vlast zahtijevala je odricanje od stvorenog i negiranje posebnog i vrijednog.

Oni bez kojih Sarajevo nikada ništa nije znalo stvoriti otišli su na bolje mjesto; a bolje mjesto bilo je i Tuzla i Travnik, Bihać i Zenica, Beograd i Zagreb, Beč i Pešta. Sarajevo ih se olako odreklo i prekrižilo, u ime vlastite sebične prirode, gladi i bjede, želje da bude vlast ili uz vlast i zbog svog plitkog uma.

U ovom gradu štovani i opjevani su mnogi nikogovići, panduri i ušljivi vlastodršci; u njemu su se povampirili el Huseini i Muhamed Pandža, dok su iz njega protjerani Meša Selimović i Mak Dizdar a u njemu umoren Hamdija Pozderac.

Kvazi elita, puki činovnici ove kasabe, nisu anatemisali samo dojučerašnje Sarajlije – proganjali su oni moćnim polugama vlasti, kakva god ona bila, Derviša Sušića i Skendera Kulenovića, a velikan i nobelovac Ivo Andrić proskribovan je i izvrijeđan da bi, zajedno sa Petrom Kočićem, Svetozarom i Vladimirom Ćorovićem, Aleksom Šantićem i Jovanom Dučićem, svi skupa bili označeni mrziteljima Bosne a posebno muslimana. Vojvodu Stepu i Gavrila Principa sarajevski duhovni janjičari su navrat-nanos protjerali sa ulica, iz biblioteka i iz kolektivnog pamćenja u gradu i na cjelom prostoru koji je bio pod jurisdikcijom, te proklete avlije i prljave kasabe, nazovi grada.

Plejada snažnih istorijskih ličnosti, intelektualaca i duhovnih stvaralaca dobila je etiketu neprijatelja i optužena da je nanijela više štete „zemlji Bosni“ nego sve strane vojske koje su kroz nju marširale. Vojnici ove nemilosrdne hajke prema svemu razumnom, a drugačijem, bili su mali intelektualni pacovi, sa kupljenim diplomama „doktura“ i „profesura“ – polupismeni debili i tumači prošlosti i budućnosti uporno su bacali svoj pogled preko plota i oživljavali ga u riječima mržnje koje su trebale ublažiti jadnu i bijednu sadašnjost. Stvarnost se zatrpavala utjehom jadnika, da sa druge strane plota „čuči neprijatelj“ koji sprema napade, ali da je i njemu teško, da nema od čega da živi i da je zahvaljujući baš Sarajevu on na izdisaju i pred propašću. „Neprijatelj se nalazi pred konačnim porazom, samo treba još malo izdržati“.

Da se osnaži ta kukavička ideja tuđe propasti kao metafora skretanja pažnje od naše sudbine, pobrinuli su se plaćeni kukavni novinari, koji se u Sarajevu nikada nisu mogli sabrati na jednom mjestu, u jednoj redakciji ili jednoj ideji, nego su, da bi bili glavni, osnivali sebi televizije i novine, da bi u tim svojim televizijama i novinama bili glavni. Bili jedini. Nikoga oni nisu morali slušati, ni sa kim se dogovarati, jer je to jedini obrazac ponašanja u ovoj kasabi zadnja dva vijeka: ne dogovarati se ni s kim. Optuživati i osporavati sve drugo; otimati, pljačkati a vrijeđati i one ugnjetene. Sitne uhode, žbiri i politički poltroni, ideološki trabanti, kvazi novinari, sa minornim konzumentima svojih informacija, sa malim, neobrazovanim, nadrndanim internet bojovnicima punim mržnje, puni „hrabrosti“ a duboko sakriveni iza svog „nickname“, ratovali su za tu šuplju ideju psovkama, uvredama i prijetnjama, otkrivajući da traktati o patriotizmu u Sarajevu bliskim sredinama i nisu ništa drugo do gomila fekalija, koja pluta u svakom kutku mišljenja i osjećanja prisutnih i lansiranih iz ove kasabe.

A tek vjera: bez islamske jurisprudencije, egzegeze i teologije (fikha, tefsira ili kelama), a eshatologija i svjest o ahiretu – to je samo za Šejha Imrana za koga nisu ni čuli. Islam koji znači Mir, nikada nije zaživjeo na ovom strašnom mjestu; šta više, posljednji umrli izdanak vladajuće dinastije, Alija Izetbegović, javno je poručio da će žrtvovati Mir zbog suverenosti. Lažni muslimani u Sarajevu su shvatili poruku: suverenost u odnosu na Srbe i Hrvate je važnija od Mira tj. Islama, a suverenost u odnosu na strane sile nikada nije ni postojala. Od Visoke Porte, do Beča i Ćesara, NDH-azije (pri čemu je ovo zadnje posebno bitan izraz subjektiviteta), Hitlera i Klintona – životnom filozofijom jegulje i gliste – gmizalo je takvo Sarajevo sve bliže svome potpunom besmislu i bezizlazu. Ništa u toj ideologiji nije bilo osim mržnje.

Zastupnici te autentične ideologije bili su kasabalije a neki su ih zvali i balije. Slinavci.

Bilo je tu i hrabrih novinara, poneki intelektualac. Baš svi su oni žigosani od vlasti i njenih sluga, pa ih je lako prepoznati. Ali „jedna lasta ne čini proljeće“, pa tako i ta najmanja manjina predstavlja tek malo dijamanata na medijskoj sceni u klasičnom „informativnom krmetnjaku“, pardon, svinjcu. Šminkeri, lažne veličine, lezilebovići i „novinari hadžije“ svo svoje novinarsko umijeće dokazivali su šou programima u kojima su „podbadali“, „peckali“, „mudro insinuirali“ i podmetali, vjerujući da je to u stvari pravo novinarstvo. Nikada nisu znali ništa napisati, jer kada stavite nešto na papir (analizu, sintezu, prikaz, presjek, reportažu, hroniku, komentar, esej) vi ostavljate trag po kome za vama mogu ići, vidjeti koliko vrijedite. I kazniti vas.

Zemlja zvana Bosna i Hercegovina sa ovakvim „glavnim gradom“ postala je nesrećna zemlja koju ne vrijedi osvajati ili držati, a još manje se može podnijeti kao prijateljska. Ona nikada nije bila država u pravom smislu. Njeni kraljevi bili su tek puka sprdnja poludivlje baronijade. Vlastela, koja strepi od rođenih, sebi najbližih, koji su im na kraju i dolazili glave. Tu ni oprez nije mogao pomoći. Glavni grad takve države nije ni mogao biti ništa vrijedno pomena i hvale.

A autentični nacionalni duh, kultura i biće u cjelini, bili su samo mrtvo slovo na papiru. Svi su u Sarajevu primali svojstva, iskustva i znanja – običaje i navike, kulturu i ponašanje, od svake vlasti s kojom su dolazili u doticaj, i to primljeno pretapali, koliko god su mogli, pretvarajući u svoje, manje-više sebično ali osobeno i subverzivno, prema kulturnim, ideološkim, političkim, te ukupnim društvenim praksama evropskog društva i poretka, a prije svega prema svojoj sabraći hrišćanima.

Sarajevo je u osmansko doba dalo najveće ubice među vladarima, koji su ubijali i bratiće (Morići), a kroz austro-ugarsku monarhiju izgradilo najgoru slugansku svjest, koja kroz narodne mase, na kapijama grada, sa hurmašicama i baklavama čeka svoga narednog okupatora. Štovale su Sarajlije i kralja a u komunizmu su dali najveće tiranine i demonstrirali narodnu spremnost da se svaki dan, u ime „Tita i Partije“, kamenicama bacaju na Boga u koga nikada nisu vjerovali, niti su ga se bojali.

Za takvu ksenofobnu, mononacionalnu i sebičnu „pamet“ bila je paradoksalna i neprihvatljiva interkulturna hermeneutika, koja gradi drugačiju, evropsku poziciju specifičičnosti; koja je otvorena za ukrštanje kultura i lagodniju intrakulturnu poziciju. Umjesto takvoga preplitanja, Sarajevo je svoju nacionalnu pripadnost pretvorilo u tvrđavu i ideologiju, čak posebnu metodologiju manifestacije i nametanja sebe, svog, životnog i političkog prostora kao civilizacijski superiorniju poziciju. Bogom danu.

Hermeneutika smisla, teleologija duha, emancipacija čovječanstva, kao temeljni metanarativi moderne i njenog novovjekovnog utopijskog logocentrizma i scijentizma, te uvjerenja da će čovjek, konačno, sa svojim humanističkim potencijalima realizovati u 21. vijeku društvo potpune slobode, za Sarajevo kao simbol predstavljali su maglu i nerazumljive pojmove čiste društvene fantazije. Vjekovi proživljeni u Sarajevu ostavili su planetarno razočarenje u porazima dva svjetska rata, u kojima je istorija na svaki mogući način demantovala pobjedničku utopiju i obećanja lokalnih lidera.

Vjerojatno je nemoguće pronaći tako razornu sliku sebstva, koje „pripovjedno ja“ u dijalogu, u kome je teško razabrati strane, ostvaruje dvostrukom, komplementarnom slikom svoje tragičnosti: slikama žrtvovanja i samoobogaljenosti, koje objedinjuju osjećaji sumnjive snage na patrljcima, stida, odbačenosti i neodređenosti uz osjećaj lažnog ponosa i istinske mržnje, koje ne može opravdati previsoka cijena koja je za to plaćena. Pokušaj da se „ljubav prema svom gradu“ nametne i izjednači sa ljubavlju „prema domovini“ nije dao rezultata. Vrlo malo ljudi i gradova je bolovalo od te „istorijske i zavičajne“ bolesti, budući da su, prvo, vjerom vezani hrišćani/kršćani to stanovište o okviru odbacili kao usko, izbjegavajući energično sporenje sa njim, zato što su imali važnijih briga i poslova. Ostavili su oni Sarajevo da slobodno luta.

Nije li stoga paradoksalno da i danas, baš u ime vjere i vjerovanja, politike, istorije i identiteta, upravo u Sarajevu, funkcioniše takva ideja uskogrudno shvaćenog prostora i njegovog interesa; neshvaćenog vlastitog i tuđeg identiteta; smisla i suštine društvenih odnosa te nacije, države ili istorije?

U svojevrsnoj analizi anatomije jedne iracionalne vizije, i mnogih neprihvatljivih pritisaka, samoobmana i samoidentifkacija, probija uzvraćena mržnja kao odgovor, u svakoj misli, svakoj riječi i svakom stihu. Pa neka tako bude! Da to i opjevamo!

P J E S M A  „G L A V N O M  G R A D U“

Pa dobro!
Razgovarajmo o tom gradu bez psovke:
mada, psovka, pristaje tom gradu
k’o gubavcu kišna kabanica.
Kažete: „Divan grad; I čudo
kako su istok i zapad pomireni,
zastali u neshvatljivom zagrljaju vjekova,
baš na tom mjestu.“
„Dušu – ovaj grad ima dušu“; tvrdite;
gledajući odsjaj stakla
i džamije, crkve, katedrale;
gledajući blještavilo privida.
O moj Bože, milostivi, samilosni, eto kako slijepac sudi o suncu!
Ne rekoh li: „Ovdje je riječ oštrija od mača a poteže se i poteže.“
Zar ne znate: ovdje su umrli, i istok i zapad,
tu zajedno leže pitomi i lijepi
samo dok su mrtvi, strašni kad ožive.
To je naša muka a vaša zabluda, jer očima dokučiste dušu džina
u jedinstvu krajnosti: izmišljenom, kao i ljepota.
Zar to – duša?!
Otrgnuti pipci krepalog oktopoda, na gomili,
mrtvo more istorijskog smetljišta i
znakovi silnika pretvoreni u kult –
samo mrtvi čine divan spoj,
oživljeni, smrde nadaleko i prijete.
Bezbožnička lešina, pogane aždaje; proglašena spomenikom,
širi zadah truleži i poruku: TAJNA LJEPOTE, KRIJE SE U SMRTI!
Zato ga ne žalim; nimalo,
i svaki put opsujem, kad mu čujem ime.
Istina: žao mi je malih, dječijih života
koji su kao taoci, bez krpica i lutkica
klečali zarobljeni u smradu odraslih,
u njihovoj vasioni smrti.
A za taj okamenjeni leš, to pusto trajanje smrti, bez cilja
i vrijeme zaustavljeno u ništavilu:
taj čudesni kolaž koji nije život,
i za njegov glupi „veliki svijet“, za odrasle:
NEMAM RAZUMIJEVANJA,
kao što ga ni oni nisu nikad imali
birajući ovakvu sudbinu.

(Fond strateške kulture)

Share this post: