GALIJAŠEVIĆ: ISLAM NA RASKRSNICI – OD VJERE DO TERORIZMA. BOŽIJA ESENCIJA I ISLAMSKI MONOTEIZAM

Bezbednost

Piše: Dževad Galijašević

Teško je smisao jedne „civilizacije“ (po Hantingtonu) ili univerzalne filozofije sažeti i prikazati u prostoj formi.

Duh religije koja pokrene milijardu ljudi i osvijetli jedan svijet tame i paganstva, koja ukine loše istorijske navike, formira vlastitu tradiciju, kulturu i vlastiti jezik, prosto se ne može opisati, niti se o njemu može politički diskutovati.

On je bio mnogo više od toga; u težnji da bude novi dah života u pustinji znanja i navika i dah života koji je prešao, odavno, granice okeana i kontinenata.

Kao vjera, on postavlja i određene granice obimu filozofskog promišljanja, iako ga stimuliše. Allah dž.š. je ta temeljna dogma islama – sve ostalo dobija svoj značaj samo preko Allaha dž.š., odnosno, onoliko značaja koliko je značajna uloga koju je Allah dž.š. odredio tome.

Vrlo često, kao šesti, tzv. Uslovni islamski šart, u tumačenjima mnogih vjerskih velikodostojnika i mislilaca, pojavljuje se Džihad – kao borba na Božjem putu.

Džihad je jedan od načina i sredstava ostvarivanja misionarske uloge islama – ali ne u nasilnom ili ratničkom smislu, nego kao afirmativni temelj civilizacijske borbe jednog pogleda na svijet, za svoje pristalice. U načelu i islamskoj praksi, Džihad je sistem svih akcija i postupaka na individualnom i kolektivnom planu, koje muslimani čine u cilju jačanja islamske religije i širenja zajednice vjernika.

Suština kritike islama vrlo često se bazira na vidljivoj praksi primjene Džihada kao čiste militantne svijesti – gole sile, i da je to, u stvari, samo sinonim za nemilosrdni obračun sa svim nevjernicima na planeti. Da Džihad nije samo to govori Enciklopedija Britanika: „Islam predviđa četiri razna načina na koji njegovi sljedbenici mogu vršiti dužnost Džihada: srcem, rječju, djelom i mačem“.

Prva forma je duhovna purifikacija (čišćenje) koja se vrši borbom protiv vraga i izbjegavanjem njegovog uticaja. Druga i treća se uglavnom vrše pomažući „dobro“ i ispravljajući „zlo“. Četvrto je borba protiv nevjernika i „neprijatelja vjere“. Ovdje nije riječ o borbi protiv nekakvih pasivnih, neznanjem opsjednutih nevjernika – nego nevjernika koji ubijaju vjernike, koji ruše bogomolje, napadaju nezaštićene.

Izvor ovakvom tumačenju Džihada nalazi se i u mnogim Kur’anskim ajetima:

„Borite se na božjem putu protiv onih koji se bore protiv vas. Ne prelazite granice i zaista Allah dž.š. ne voli one koji prekoračuju granice (onoga što je dozvoljeno) – (Kur’an, 2/190, str .43)

„Ako se oni ustegnu od borbe, i vi se okanite. Allah dž.š. uistinu prašta i milostiv je“. – (Kur’an, 2/192, str. 44)

Oni koji u Džihadu vide šestu, obavezujuću, islamsku dužnost svoje uvjerenje uglavnom baziraju na ajetu (2/126, str. 49): „Naređena vam je borba…“ Istina je da nisu sva poimanja islama nastala u sukobu civilizacija ili neobavještenosti i predrasudama. Puno je onih koji nisu ni mogli vidjeti sliku drugačijeg islama u realnom životu pored nekih „islamskih deklaracija“, kvazi-teoretičara, muslimana.

Nije dobročinstvo (u tome) da okrećete svoje lice prema istoku ili zapadu: dobročinstvo čini i ide pravim putem ko vjeruje u: Boga, Sudnji dan, Meleke, knjigu i poslanike; koji dijeli imetak, koji mu je drag, rodbini, siročadi, bijednicima, putniku (bez sredstava), prosjacima, za otkup robova, (i onaj) koji klanja namaz i daje zekat; oni koji izvršavaju svoja obećanja, koji su strpljivi u nevolji, bolesti i borbi (s neprijateljem); to su oni koji su iskreni i to su oni koji su bogobojazni.“ (KUR’AN, 2/177, str. 39)

Prevodilac i komentator Kur’ana Wherry, govoreći o ovom ajetu kaže:

„Ovaj ajet je jedan od najglavnijih Kur’anskih ajeta. On do najveće mjere jasno i otvoreno dijeli formalno i stvarno učinjeno dobročinstvo, te uz klanjanje i obožavanje Allaha kao glavni temelj vjere postavlja dobročinstvo ljudima.“

Takav islam očito ne postoji: on je kroz najgore ljude odbacio vlastiti humanistički potencijal i nikome više nije stalo da ga predstavi u formi miroljubive religije?!!

Cjelokupno vjerovanje podrazumijeva vjeru u Allaha dž.š., sve dužnosti muslimana imaju za cilj da potvrde stepen ljudskog uvjerenja u ideju kojoj pripada – u Boga kome predaje svoju dušu i svoju individualnost – u čije ruke stavlja svoju sudbinu sa čvrstom vjerom u Božju milost i božju nagradu. To je osnovni razlog objavljivanja Kur’ana: Da ukaže na rezultate htijenja, znanja, moći i ravnoteže, što su utemeljene u proces stvaranja svijeta i života, a što sve skupa upućuje na jednu, jedinstvenu racionalnu silu – na Boga, SVEZNAJUĆEG I SVEMOGUĆEG STVORITELJA.

„Čitaj u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška!

Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru,

koji čovjeka poučava onome što ne zna…“ (KUR’AN, 96/1-5 po Korkutu)

Nauka unutar koje se promišljaju osnovni principi islama – a prije svega postojanje Boga – zove se Tevhid. Ona definiše i utvrđuje okvire mogućih i dopustivih formi poimanja Boga, odnosno nedopustivih načina Božjeg predstavljanja.

Bog je jedan: bespočetan, vječan i savršen – u teoriji spoznaje i saznajnog on je NUŽNO biće (po ovoj nauci saznajno se dijeli na: nemoguće, moguće i nužno) koje samo po sebi bivstvuje. Od Njega zavisi egzistencija i opstojnost MOGUĆEG. On je taj uzrok od koga zavisi realiziranje mogućeg. Govor o spoznaji nemogućeg je isto tako nemoguć – ono što je nemoguće ne može predstavljati NIŠTA, ni misao, ni riječ – jer iskazano NIŠTA postaje NEŠTO – postaje riječ a nemoguće postaje moguće – jer ono što je nemoguće mora biti moguće u svemu.

I tu, na granici spoznaje između NUŽNOG i NEMOGUĆEG, dolazimo do antinomije koju nije uočio ni veliki mislilac Muhamed Abduhu («Risale et tewhid» – rasprava o islamskom monoteizmu). Jer ako je NUŽNO BIĆE – Bog, taj savršeni tvorac svega, bezpočetni i vječni, onda je ovakva kategorizacija saznajnog promašena – NEMA NEMOGUĆEG u krilu savršene Nužnosti i ne postoji ništa što Nužni ne može uključiti u svoju spoznaju, ili recepciju – ne postoji saznajno oko koga Bog ne može razapeti svoju Božansku misao i pretočiti je u volju od nemogućeg stvoriti moguće.

Postojanje nemogućeg je griješna misao koja čini problematičnim neosporne Božije atribute (Bog je u Kuranu: SVEMOGUĆI ) – u stvari, kategorizacija saznajnog je pogrešna jer postojanje Nužnog, sa svim onim atributima kojima nas uči vjera, po sebi i za sebe, tj. u Bogu, cjelokupno je Biće jedno (i jedino) i unutar njega sve je moguće voljom stvoritelja, nužnog, Boga.

Uz priznavanje opstojnosti nužnog saznajno možemo djeliti samo na MOGUĆE i NUŽNO – a moguće na POSTOJEĆE I NEPOSTOJEĆE.

„Kako možete da ne vjerujete u Allaha, vi koji ste bili ništa, pa vam je On život dao; On će zatim, učiniti i da pomrete i poslije će vas oživjeti, a onda ćete se Njemu vratiti:“ (KUR’AN, 2/28 po B. Korkutu)

Ako se iz ništa može stvoriti nešto, ako od nemogućeg može postati ono moguće, onda „ništa“ i „nemoguće“ su prazna riječ, koju ubija vlastita unutrašnja protivrječnost jer sama sebi protivrječi – jer „ništa“ ne postoji ni kao pojam, sve je „nešto“ i sve je „moguće“, jer je sve prožeto i pod uticajem volje Svemogućeg Boga. Ili čak, ako «ništa» i „nemoguće“ analiziramo kao pojam ili metaforu, i to je dovoljno da prestane egzistentnost nečega i u nečemu mogućeg kao besmisleno „ništa“ i „nemoguće“.

U teoriji spoznaje Boga tri su tumačenja na islamu zasnovanog shvatanja i ona zavise, prije svega, od ličnog intelektualnog nivoa i istorijske svijesti.

Jedno je poimanje Boga kao »prvog pokretača», čija volja i moć dadoše život, spajanjem onoga što se imenuje kao «duša» i onoga što je «materijalno» (fikrun tešjihijjun).

Drugo je poimanje Boga kao nečega zasebnog, odvojenog od ovog svijeta (fikrun tenzihijjun).

Treće je poimanje Boga kao nečeg beskonačnog, što prožima sve – kao bezmjerne – beskonačne, savršene sile, prisutne u svakom trenutku, na svakom mjestu – u duhu i materiji (fikrun tevhidijjun).

O Božjoj egzistenciji, islamska teorija navodi više dokaza:

Kosmološki dokaz podrazumijeva pobrajanje i analizu lanca uzroka u beskraj ali ne potpuni, nego onaj (koji to nije) koji počinje prauzrokom, Uzrokom svih uzroka, Nužnim Bićem, Allahom;

Teološki dokaz Allahove opstojnosti izvodi se iz onoga što vjera vidi kao savršeni red i harmoniju, koji vladaju u svemiru;

Moralni dokaz temelji svoju vrijednost na usađenom osjećaju čovjeka za dobro i zlo – na glasu savjesti koji je vječan i koji je od Boga;

Istorijski dokaz se izvodi iz hiljadugodišnje opstojnosti ljudske ideje i vjere u postojanje savršene sile koja može dati i olakšanje i kaznu.

Naravno, argumenti koji negiraju vječitu, bezuzročnu opstojnost svijeta – jer sve mora imati svoj uzrok, ne odnose se na Boga «jer je On uzrok sam sebi».

Svaki prosječni ateista će ovakvu argumentaciju difamirati za čas. Isti je slučaj i sa dokazom reda i harmonije u svemiru – jer nema reda i harmonije ni na zemlji, među narodima, niti u čovjeku. I moralni i istorijski dokazi – sve govori o nepobitnom skladu dogmatskog učenja i upravljanja ljudima i sudbinama. Čovjek je nemoćan pred silom državnog sistema zaštićenog ideologijom dogme – mali narodi su nemoćni pred veličinom međunarodnih intriga i interesa moćnih država i naroda.

Ta nesreća sigurno nije od Boga ali je vrijeme da se odbaci uvjerenje po kome je tragedija samo zaslužena kazna Božja – zbog skretanja sa puta vjere.

Između filozofa i Kur’ana postoji saglasnost da je Bog suštinska jednostavnost: on je Jedno. Iz toga proizlazi da se njega ne može analizirati ili rastaviti na sastavne dijelove ili atribute.

Pošto je ovo biće apsolutno jednostavno, ono nema početka, kvalitete, vremenske dimenzije i nema apsolutno ničega što o njemu možemo reći.

Bog ne može biti objekt diskurzivne misli, jer ljudski mozak ne može o njemu razmišljati kao o drugim stvarima. Zato što je Bog u biti jedinstven, on se ne može usporediti ni s čim što postoji u normalnom, zavisnom smislu. Prema tome, kada se govori o Bogu, bolje je koristiti negative da bi bio potpuno odvojen od svega ostalog.

Ali budući da je Bog izvor svega, može se pretpostavljati nešto o njemu.

Budući da je poznato da postoji dobrota, Bog mora biti suštinska ili »prvobitna« Dobrota; budući da se zna da postoji život, moć i znanje, Bog mora biti suštinski i potpuno živ, moćan i inteligentan.

Aristotel je učio da pošto je Bog – u isto vrijeme – čisti Razum, čin zaključivanja kao i objekt i predmet razmišljanja, on može razmišljati samo o sebi i ne obazirući se na manju, zavisnu realnost. Ovo se nije slagalo sa slikom Boga u otkrivenju, za koga se kaže da zna sve i da je prisutan i aktivan u stvorenom poretku ili, kako kaže u Kuranu, da sve što se događa, po njegovom je određenju.

Ibn Sina je pokušao s kompromisnom teorijom: Bog je i previše uzvišen da bi se spustio do poznavanja takvih neplemenitih, pojedinačnih bića kao što su ljudi i njihove aktivnosti.

Kao što je Aristotel rekao, „ima nekih stvari koje je bolje ne vidjeti nego vidjeti“. Bog se ne može okaljati nekim niskim i običnim sitnicama zemaljskog života. Ali u svom vječitom činu samospoznaje Bog razumije sve što je emaniralo iz njega i što je on stvorio.

On zna da je on uzrok ovisnih bića. Njegova misao je tako savršena da su mišljenje i činjenje jedan te isti čin, tako da njegova vječna kontemplacija samog sebe generira proces emanacije koji su opisali filozofi. Ipak, Bog zna čovjeka i njegov svijet samo kao nešto opšte i univerzalno; i ne bavi se pojedinačnim stvarima.

Ali ibn Sina nije bio zadovoljan ovim apstraktnim prikazom Božje prirode: on ju je želio povezati s religioznim iskustvom vjernika, sufija i batinija.

Zainteresovan za religioznu psihologiju, koristio je Plotinovu shemu emanacije da bi objasnio iskustvo proroštva. U svakoj od deset faza proistjecanja bića od Jednog, ibn Sina je spekulisao da deset čistih Inteligencija, zajedno s dušama ili anđelima koji su pokrenuli svaku od deset Ptolomejskih sfera, formiraju jedno međucarstvo između čovjeka i Boga, koje odgovara svijetu arhetipske realnosti koju su zamislili batini.

Ove Inteligencije ne samo da posjeduju i imaginaciju; u stvari, one jesu Imaginacija u svom čistom stanju i muškarci i žene kroz to međucarstvo imaginacije a ne kroz diskurzivni razum – postižu svoje najpotpunije shvatanje Boga.

Posljednja Inteligencija u našoj vlastitoj sferi – deseta – je Sveti Duh Otkrivenja, poznat kao Gabrijel, izvor svjetlosti i znanja. Ljudska duša sastavljena je od praktičnog intelekta, koji se odnosi na ovaj svijet, i kontemplativnog intelekta, koji je u stanju živjeti u velikoj bliskosti s Gabrijelom. Tako proroci mogu steći intuitivno, imaginativno poznavanje Boga, slično onome koje imaju Inteligencije, a koje nadmašuje praktični, diskurzivni razum.

Svakako, i iskustvo sufija pokazalo je da ljudi mogu postići viziju Boga koja je filozofski ispravna, ne koristeći logiku i racionalnost. Umjesto silogizama, oni su koristili imaginativne instrumente simbolizma i mentalne slike. Poslanik Muhammed je usavršio ovo direktno sjedinjenje s božanskim svijetom. Ova psihološka interpretacija vizije i otkrivenja omogućit će filozofiji naklonjenim sufijima da razgovaraju o svom vlastitom religioznom iskustvu, kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju. U stvari, na kraju života, ibn Sina je izgleda i sam postao mistik.

U svojoj raspravi Kitab al-Ašerat („Knjiga upozorenja“), on jasno postaje kritičan u pogledu racionalnog pristupa Bogu, koji je smatrao frustrirajućim. On se okrenuo prema onome što je zvao »Orijentalna filozofija« (al-hikmat al-mašrikijeh). Ovo se nije odnosilo na geografski položaj istoka, nego na izvor svjetlosti.

On je namjeravao napisati ezoteričnu raspravu u kojoj bi metode bile zasnovane na disciplini svjetlosti (išrak) kao i na logičnom zaključivanju. Iako ju je najavljivao, nauka nije potvrdila da je ikada napisao ovu raspravu: ako jest, ona nije preživjela. Ali, kao što će se vidjeti u razvoju islamske misli, veliki iranski filozof Jahja Suhravardi osnovat će školu Išrak, koja je uspjela spojiti filozofiju sa spiritualnošću, na način koji je predvidio ibn Sina.

Discipline kelama i falsafe inspirirale su sličan intelektualni pokret među židovima islamskog carstva. Oni su počeli pisati vlastitu filozofiju na arapskom, uvodeći prvi put u judaizam metafizički i spekulativni element.

Nauka je apsolutno dokazala promašaje uvjerenja zasnovanih na vjeri i odrednice koja pokušava na mitologiji svojstvenoj svim objavljenim religijama promovisati saznanje o Ademu a.s. („Adamu“) kao prvom čovjeku, stvorenom iz praha: za tren.

Taj mit o prvom čovjeku, o postanku i potopu (kao metafori Božije kazne), predstavlja poznati odlomak iz drevnog mnogobožačkog ciklusa religioznih mitova, svojstvenih i Jevrejima, Babiloncima, Kaldejcima, Asircima i drugim narodima. I Kur’anska objava prihvata mitološku istoriju ljudskog roda, sa ponekim neznatnim odstupanjima, ali i događaje koji imaju značaja u ukupnoj istoriji ljudskog roda, te sve važne aktere razvoja ljudske misli i organizovanja ljudske zajednice: od Adema a.s. do Isa a.s.

Kao što Klementovska Vulgata iz 1621. godine postanak svijeta stavlja u četrdeseti vijek prije nove ere, a poliglotska Biblija Valton, iz 17. vijeka, stavlja stvaranje u trideset i osmi vijek prije nove ere, tako isto, i Kur’anska objava, redajući ličnosti i potomke, zbrajajući događaje i godine, prateći tajanstvene rodoslove poslanika, pokazuje istu grešku i otkriva da je alegorija, ta misao višestrukog značenja koju samo Bog može protumačiti (možda i hoće, ali tek kada dođe trenutak), taj nedokučivi stil pjesnika i filozofa, pravi način da neke misli i ideje ne budu poražene vremenom.

Ali, da ne cjepidlačimo: Kur’anska objava nije došla sa ciljem da obezvrijedi ranija učenja, ona potvrđuje: Tevrat („Tora“) objavljen Musau (Mojsiju) kao i Zebur („Psalmi“) objavljen Davudu (Davidu), te Indžil (Evanđelje) objavljen Isau (Isusu). Mada Indžil nije objavljen Isau, niti ga je Isa pisao ni objavio, Evanđelja ili “Memoari apostola“, kako ih je nazvao Sveti Augustin sredinom drugog vijeka, trebali su predstavljati za Hrišćane ono što će za Muslimane, pet vjekova poslije, biti „sunet“.

Dakle, Indžil nije objavljen Isau a.s. niti je njegovo dijelo.

Snaga istorijskog iskustva koju je Kur’an ponudio trebala je da spasi čovijeka od starih i pobijeđenih iskušenja i opredjeljuje lakšem i bezbolnijem izboru puta u budućnost.

Spoznati sebe u ljudskom rodu kroz vijekove prvi je uslov, mada ne dovoljan, da bi spoznali i Gospodara. Da li će Bog, zaista, izgubiti nešto od svoga autoriteta ako se kaže da je poznato, da prvi čovjek na zemlji, nije bio Adam tj. da vrijeme stvaranja Svijeta (Kosmosa, Vasione…), nije četrdeseti vijek prije nove ere.

Moderna nauka je vrlo oprezna kad je riječ o tom pitanju ali sa sigurnošću je ustanovljeno da ostaci jednog mislećeg i djelujućeg čovječanstva koje je živjelo na zemlji prije više od deset hiljada godina svijedoče o neo-antropusu iz Kromanjona u Francuskoj.

Ili ostaci jednog paleo-antropusa u Australiji (Australopitekus), čija se starost mjeri na preko sto hiljada godina, ili otkriće iz sredine 1960-te godine, četrdesetak kilometara jugoistočno od Xiana (u Kini) kolonije Homo erektusa starosti i preko 800.000 godina i neolitska naselja od oko 350 stanovnika, uz posljednja otkrića na jugu Afrike ostataka čovjeka starih oko 3.000.000 godina. Tj puno prije Adama i Adema, koga slika vjerska hijerarhija i narodna neobrazovanost i zaslijepljenost.

Fosilizovani tragovi stopala stari 5.7 miliona godina koji su pronađeni na Kritu mogli bi da uzdrmaju široko prihvaćene teorije o ranoj ljudskoj evoluciji.

Tragovi imaju oblik ljudskog stopala, sa jasno izraženim palcem i udubljenjem na tabanu kakvo se ne može naći kod majmuna.

Datiranje je pokazalo da je otisak nastao u ono vrijeme kada se mislilo da su prvobitni ljudi još naseljavali samo Afriku i imali majmunolika stopala.

Sve studije u poslednjih nekoliko decenija ukazivale su na to da su svi ljudski preci, čiji su pronađeni fozilizovani tragovi bili stariji od 1.8 miliona godina, živjeli i evoluirali u Africi.

Istraživači navode da sada postoje šanse da su rani Hominidi, prije nego što se Krit odvojio od glavnog grčkog kopna i pustinja Sahara uopšte postojala, možda naseljavali ne samo Afriku, već i jugoistočnu Evropu.

Sve skupa samo potvrđuje da suštinsko znanje i pouka koju ljudskom rodu nude sveti spisi i objave nisu iscrpljeni i da treba još više učiti i učiti kako bi shvatili poruke mira, ljubavi i sigurnosti koje tek zajedno šalju Božije knjige:

„Gospodin je pastir moj: ni u čemu ja ne oskudijevam; na poljanama

zelenim on mi daje odmora. Na izvore i vrtloge me tihe vodi i krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravlja radi imena Svoga. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni“. (Psalmi – 23. od 1-4)

(Fond strateške kulture)

Share this post: