HRVATSKI KNJIŽEVNIK I NOVINAR POSTAO HIT NA INTERNETU jer je sjajno isporzivao Milanovića!

Ante Tomić hrvatski književnik i novinar

Ante Tomić hrvatski književnik i novinar

Željko Kerum je danas harvardski doktor međunarodnih odnosa, odmereni, oprezni, konzervativni džentlmen u odelu od tvida, s aromatičnim duvanom u luli od porculana.

Upoznali smo odvratne, videli smo glupe, vređali su nas nepismenom ohološću, nasiljem, neiskrenošću i pohlepom, s političarima smo, ukratko, imali mnogo trenutaka koje bismo radije zaboravili, a jedan je od gadljivijih, po opštem mišljenju, bio onaj kad je Željko Kerum zalepio fetu pršuta na čelo.

Kerumov suhomesnati kretenizam dugo je bio nenadmašan, bez prave konkurencije, daleko ispred svih, ali je njegova vladavina na koncu ipak okončana.

Danas imamo novog kralja luđaka prema kojemu se pršut na čelu čini poput prvorazredne političke mudrosti i razborite državničke geste.

Željko Kerum je danas harvardski doktor međunarodnih odnosa, odmjereni, oprezni, konzervativni džentlmen u odijelu od tvida, s aromatičnim duhanom u luli od porculana.

Željko Kerum je Winston Churchill, Konrad Adenauer i John Fitzgerald Kennedy u usporedbi sa Zoranom Milanovićem koji prezirno izjavljuje kako je Srbija šaka jada, ili kako mu se fućka ako netko viče za dom spremni, ili kako mu je apologet jednog terorističkog ubojice prihvatljiv izbor za ministra branitelja.

Gledali ste možda francuski film “Večera s idiotom”, o grupi muškaraca koji se natječu tko će naći zabavnije spadalo i redikula, pa se s vremena na vrijeme okupljaju dovodeći svatko svojega šampiona i obijesno potiču nesretne ljude da lupetaju i sramote se, dok oni kradomice namiguju jedan drugome i jedva se obuzdavaju da ne prasnu u smijeh.

Milanovićev susret s nekolicinom branitelja prije nekoliko dana bio je veoma nalik ovoj komediji.

Momci su pokvareno zavitlavali esdepeovskog uglednika, okrutno su ga uhvatili u đir zavjerenički se gurkajući nogama ispod stola, a on je lakomisleno izgovarao sve skandaloznije ludosti trudeći im se svidjeti.

Nacionalizmom se Zoran Milanović radosno nadmetao s tvrdim nacionalistima, sam se sebi zacijelo čineći superiorno inteligentnim političkim liscem koji će vješto obrlatiti mrske protivnike, a mrski protivnici su ga lijepo snimili i snimku pustili novinarima, ponižavajući i njega i sve nas glupe majmune i pizde koji smo namjeravali glasati za SDP.

Zgodu bismo mogli usporediti i sa zgodama iz naše nedavne prošlosti, kad bi u noćnu uru u nečistom periferijskom pajzlu udbaški suradnik nagovorio jadne pijance da pjevaju “Vilu Velebita” ili da kliču Anti Paveliću, a sutradan im poslao policijsku maricu da ih još prije doručka sve pohapse.

Milanovićevi sugovornici doista su napravili majstoriju dostojnu najboljih agenata provokatora nekadašnje Uprave državne bezdednosti.

Ili je ovaj žalosni slučaj možda najprikladnije opisati kao preljubničku aferu. Zoran Milanović je imao čvrstu, dugogodišnju vezu s voljenim i odanim glasačima na ljevici, ali se uželio grešnih uzbuđenja.

Urnebesno precjenjujući svoju zavodničku vještinu, kao što se nerijetko precjenjuju muškarci u njegovim osjetljivim godinama, krenuo je šarati izvan braka, potajno se švalerisati s desničarima.

Ocvalog razvratnika uhvatili su provincijskom motelu s kravatom zavezanom oko glave, raščupanog i razdrljenog, s tragom ruža na uhu, kako, bestidno se cereći, pokazuje pupak, pa snimku pustili na golemo veselje svekolikog općinstva, da se on zarumenjen, mucavo ispričava kako nije bilo ništa.

A naravno da nije bilo ništa. Taj je raspamećeni bigamist uzaludno hvatao rukama oko sebe. Bezuspješno je posrtao po prostoriji. Takozvani branitelji samo su ga dražili.

Napalili su ga šaljući mu poljupce da bi se u posljednji trenutak izmaknuli vragolasto se hihoćući. Nijedan se od njih, pametnoj je čeljadi o tome suvišno i govoriti, ni u jednom času nije ni pomislio spetljati sa Zoranom Milanovićem.

Pravovjerne, tvrde domoljube nisu ozbiljno zadivila Milanovićeva vrijeđanja srpske vlasti i hvalisanja ustaškim djedovima. Njegova je desničarska pustolovina završila bijednim porazom, kako je jedino i mogla završiti.

Otpočetka je to bilo jasno.

Ne vrijedi se s prostacima i psovačima nadvikivati. Besmisleno je očekivati naklonost od onih koje prezirete i koji vas preziru.

Ne mogu vas svi voljeti, već naprotiv, ima neprijateljstava koje treba njegovati, brižljivo plijeviti i zalijevati. Držite li do svoga poštenja i dostojanstva, neke ćete mržnje i netrpeljivosti čuvati kao zjenicu oka.

Mislite li glasati za SDP, ispunili su vas frustracija i gnjev kad ste samo vidjeli esdepeovskog prvaka s vođama šatorske pobune.

Zaboga, pa te ljude koje samo u nedostatku boljeg izraza još držimo braniteljima, što se predstavljaju narodnim osloboditeljima, premda otvoreno zazivaju nacionalističku diktaturu i nemilosrdno istrebljenje svakog kritičkog stava, i njihovi nekadašnji hadezovski pokrovitelji danas zaobilaze.

Shvaćajući kako je upravo zbog njihova radikalizma HDZ prošle godine izgubio dobivene izbore, Andrej Plenković diskretno je ustuknuo.

Dok on od svoga članstva posljednjih dana traži veliku političku obzirnost, pa se već se i romskim zastupnicima ispričava poleti li jezik nekakvoj hadezeovskoj budaletini, Milanović je totalno pošandrcao.

Neukrotivog ega, tragično opijen vlastitom moći, povjerovao je kako može prepredeno pokoriti i ljevicu i desnicu. Brzopleto i bahato dao se u ustaško ašikovanje i kokolavanje, ali takav frajer ipak nije.

Nitko zapravo nije takav frajer, nego samo muškarci u krizi srednjih godina katkad imaju neumjerene želje.

Milanović je mislio da može zajašiti koga dohvati, a na koncu su njega sirotoga zajašili i ugrozili mu i ono stabilno i čvrsto što je do jučer imao, oduzeli mu integritet i obeshrabrili njegove glasače.

(Ante Tomić / jutarnji.hr)

Share this post: