IVAN MIŠKOVIĆ, JEDAN OD NAJMOĆNIJIH TITOVIH KONTRAOBAVEŠTAJACA

Josip Broz Tito mi nikada u životu nije dao ni jedan zadatak koji bi mirisao na nešto protuzakonito. Nikada mi nije rekao da nađem nešto protiv nekoga. To je kriterij na temelju kojega ocjenjujem kvalitetu ljudi.

General – tako i danas poznanici zovu Ivana Miškovića, nekada jednog od najmoćnijih ljudi u Titovoj Jugoslaviji. Aktivnu službu je napustio prije više od dvadeset godina, a od 1993. živi posve povučeno u istarskom mjestu Premanturi pokraj Pule. Daleko od javnog života – uostalom do sada jedini intervju dao je VUS-u 1972. – za Miškovića se čulo tek nedavno, kada je zajedno s Andrejom Baderom objavio knjigu “Zaboravljeni egzodus 1915. – 1918.” u kojoj su opisali stradanja Istrana u Prvom svjetskom ratu. Sada priprema novu knjigu u kojoj, kako kaže, želi prezentirati najvažnije događaje u bivšoj Jugoslaviji, od Titova obračuna s Aleksandrom Rankovićem, tadašnjim potpredsjednikom Jugoslavije, preko Jovankinih pokušaja da preuzme vlast do svojih susreta s tadašnjim socijalističkim liderima. Ako postoji živi svjedok, tada je to ovaj vitalni 89-godišnjak za koga upućeni tvrde da nije samo sudjelovao nego i kreirao neke od najvažnijih situacija u bivšoj državi.

Ivan Mišković rodio se 1920. u Premanturi, a kada je imao godinu dana, obitelj se u bijegu pred talijanskim fašistima preselila u Slavonski Brod u Kraljevini SHS. Kao 15-godišnjak postao je član Saveza komunističke omladine (SKOJ), a uskoro i Komunističke partije Jugoslavije. Tijekom Drugog svjetskog rata zajedno s bratom Milanom bio je jedan od organizatora ustanka u Slavoniji, a u partizanima je sudjelovala čitava obitelj – otac, majka i svih šestero djece. Na kraju rata već je bio jedan od glavnih oficira Kontraobavještajne službe u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, a vrhunac karijere započinje 1963., kada je imenovan načelnikom KOS-a. Na toj je funkciji, a po direktnoj Titovoj zapovijedi, 1966. bio glavni sudionik eliminacije Aleksandra Rankovića. Šef KOSa ostao je do 1971., onda je dvije godine bio Titov specijalni savjetnik za sigurnost, a 1973., poslije sukoba s Jovankom Broz, smijenjen je i maknut iz Titove blizine i morao je otići na višegodišnje bolovanje. Vratio se u drugoj polovini 70-ih i sve do Titove smrti ostao osoba od najvećeg povjerenja. U državnoj hijerarhiji važna mjesta zauzimali su i drugi Miškovići – stariji brat Milan bio je ministar unutarnjih poslova SFRJ, a poginuo je 1978. u prometnoj nesreći vozeći se s Ivicom Račanom, koji je preživio poslije višednevne teške kome. Najstariji sin Zoran Mišković punih deset godina bio je na dužnosti generalnog sekretara vlade SFRJ, u vrijeme dok su savezni premijeri bili Milka Planinc, Branko Mikulić i Ante Marković. Intervju za Nacional prvi je medijski istup Ivana Miškovića poslije 37 godina.

NACIONAL: Za sebe kažete kako ste predodređeni da budete antifašist.

– Tako je, oduvijek sam na strani protivnika desnih i fašističkih ideja. Prvi put sam se kao beba susreo s fašizmom. Rođen sam 1920., a kada sam imao deset mjeseci, morali smo napustiti Premanturu zato što je moj otac bio član Hrvatske čitaonice i zalagao se za pravo na nacionalnu ravnopravnost hrvatske populacije u Istri. Kada je poslije Prvog svjetskog rata Italija dobila Istru, Primorje i Dalmaciju, zbog svojih stavova moj otac Mišković je 1966. otkrio da je Tita prisluškivao njegov najbliži suradnik, Aleksandar Ranković je bio obilježen i prijetila mu je internacija na Sardiniju. Imao je priliku emigrirati u Ameriku, ali bio je vezan za ove naše slavenske prostore i odlučio se s majkom i nas troje male djece preseliti u Slavonski Brod koji je tada bio dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Majka me na rukama kao 10-mjesečnu bebu prenijela preko Rječine na Sušak, a kažu da sam prohodao u vlaku koji nas je prevezao do Zagreba, gdje se nalazilo prihvatilište za Istrane koji su bježali pred fašističkim terorom.

NACIONAL: Čime se bavila vaša obitelj?

– Otac je bio zidar i s jednim prijateljem u jednom selu pokraj Slavonskog Broda izgradio je crkvu. Odrastao sam u svojevrsnoj koloniji istarskih emigranata, a kod kuće slušao jezik moje majke koju nije brinulo da li ljudi razumiju što govori. Djetinjstvo sam proveo slušajući kako su nas Talijani istjerali, majčine priče o Premanturi, moru, rakovima i ribama ili kako je za vrijeme rata internirana u Mađarsku. U politiku sam ušao 1935., kada su policajci u lisicama doveli mojeg starijeg brata Milana i pretražili našu kuću. Gledajući brata u lisicama i s modricom na licu u meni je rastao gnjev i želio sam se osvetiti. Brat je uhvaćen jer je s prijateljima bacao letke na kojima je pisalo “Živjela slobodna Hrvatska, Živio 1. maj, živjela revolucija, dolje krvavi Jeftić”. Kao mlađi maloljetnik, Milan je osuđen i zatvoren u Slavonskoj Požegi, a ja sam stupio u vezu s organizacijom SKOJ-a, i u odjeći nosio i skrivenu poštu za brata. Tada mi je priopćeno da sam postao član Saveza komunističke omladine Jugoslavije, a privuklo me to što su se komunisti borili protiv fašizma, protiv diktature dinastije Karađorđević i za socijalnu pravdu.

NACIONAL: I Milan i vi ste zbog svojih ideja bili izbačeni iz škole?

– Milan je dobio zabranu školovanja na cijelom prostoru tadašnje države, i zabrana je ukinuta tek poslije četiri godine. Ja sam ceh platio u vrijeme izbora 1938., kada me jedan desničarski nastavnik koji se prezivao Vukelić istjerao iz škole. Vukelić mi je jasno dao do znanja kako zbog komunističkih stavova nikada neću završiti gimnaziju i bio sam prisiljen otići u Smederevo. Tamo sam nastavio širiti komunističke ideje i u roku od šest mjeseci razbucali smo tamošnje ljotićevce. U te dvije godine sam upoznao Srbiju, a jednoga dana i Aleksandra Rankovića Marka, iako u to vrijeme nisam znao tko je on. Iz Smedereva sam se vratio u Slavonski Brod i imenovan sam predsjednikom Okružnog komiteta SKOJ-a. Ubrzo poslije toga počeo je rat.

NACIONAL: Vi ste jedan od organizatora partizanskog pokreta u Slavoniji?

– Prva dva mjeseca okupacije bili smo u poluilegali, i nas nekoliko skojevaca čak smo radili na obnovi jednog mosta kao pripadnici njemačke radne organizacije Todt. Partija je tražila da se ne eksponiramo, a kao radnici Todta bili smo prilično sigurni da nas nitko neće uznemiravati. Tada smo prvi put ugledali stravične prizore leševa koji plutaju Savom iz pravca Jasenovca. Onda je došao 22. lipnja 1941., u Slavonski Brod je stigao sekretar KP Hrvatske Rade Končar, a ja sam osiguravao teren na kojem je održavana okružna partijska konferencija. Ubrzo je dotrčao jedan od drugova i uzviknuo: “Njemačka je napala SSSR.” Končar nas je pogledao i rekao: “Hitno moram u Zagreb, a vi ste mobilizirani i od danas ste vojnici.” Đuro Balenović, kasniji general i Titov ađutant, i ja još smo neko rijeme ostali raditi u Todtu, ali javljeno nam je da Nijemci i ustaše pripremaju uhićenje komunista, i tada smo pobjegli iz Slavonskog Broda. Već početkom srpnja formirali smo partizanski odred u kojem su bila 23 borca, gotovo sve Hrvati, osim dvojice Srba. Iako smo obavili određene sabotaže, u početku nismo bili pretjerano opasni, ali kroz šest mjeseci pretvorili smo se u pravu vojnu formaciju.

NACIONAL: U ratu ste postali kontraobavještajac i na tom poslu ostali gotovo cijelu karijeru?

– Počeci su bili teški, cijelu zimu 1941/42. obilazio sam sela, išao od kuće do kuće uvjeravajući ljude da nam se pridruže u borbi protiv ustaškog terora. Ali do kraja 1942. stvorili smo snažnu vojnu silu i na području Slavonije imali jednu diviziju. Kada sam obolio od pjegavog tifusa, odlučeno je da formiram pozadinske jedinice u istočnoj Slavoniji, i tu počinje moja kontraobavještajna karijera. Bio sam politički komesar toga područja, a sekretar Okružnog komiteta bio je moj brat Milan. U Slavonskom Brodu počele su nam padati neke veze, a otkrili smo agente koji su ubačeni u naše redove. Onda se pojavio kurir Vrhovnog štaba, neki Srijemac s nadimkom Lala, koji je imao domobranske i njemačke propusnice. Ubrzo nakon što je otišao uhićene su dvije njegove veze, pa sam odlučio da ga presretnemo i vidimo što se događa. Nismo to smjeli napraviti jer je bio kurir Vrhovnog štaba, ali naposljetku je priznao kako ga je vrbovala i Ustaška nadzorna služba, ali i jedna veza engleske agenture. Sve je bilo isprepleteno, postojala je engleska linija, ali nju je kontrolirao UNS. Špijun nam je iduće noći pobjegao, no uhićen je 1945 i strijeljan. Stjecajem okolnosti, ovaj slučaj i loše stanje u kojem su se nalazile moje noge odgovorni su za moju kontraobavještajnu službu.

NACIONAL: Koliko mi je poznato, 1945. ste pokušali napustiti vojsku i vratiti se u civilni život.

– Poslije rata je cirkulirala anketa s pitanjem što bismo željeli raditi, a ja sam napisao kako hoću napustiti armiju i studirati književnost. U to sam vrijeme bio načelnik KOS-a u Novom Sadu i poslije desetak dana, zazvoni telefon na mojem stolu. S druge strane čujem: “Ovde sekretar druga Marka. Drug Marko naređuje da mu se javite sutra u devet sati.” Pomislio sam da je ljut jer sam nešto prije uhitio više sovjetskih oficira koji su se opijali, pljačkali i silovali. Došao sam u Beograd, a Ranković tri minute nije dizao glavu, onda me je pogledao i rekao: “A, student.” Nisam shvaćao što govori dok me nije pitao kako zamišljam da zadržimo vlast kada naši najvredniji ljudi žele studirati. “Ne dolazi u obzir, svaki bivši đačić sada bi završavao školu. Ne može, nama trebaju ljudi.” Nisam se usprotivio, ali iskoristio sam priliku ispričati da sam uhitio oficire Crvene armije. Nakon nekoliko dana naredio mi je da ih predam Sovjetima u Subotici, samo bez lisica. Tako je završilo moje studiranje. Nikada se nisam vidio kao vojnik i general, ali život je otišao u tom smjeru.

NACIONAL: Kada ste upoznali Tita?

– Još u ratu sam čuo njegovo ime, a 1949., poslije Rezolucije informbiroa smo se i osobno upoznali. Tito je pozvao na ručak sve nas načelnike Ozne, kako bi izravno čuo kakva je situacija u armiji. Bilo je to malo prije nego je otišao na operaciju žuči.

NACIONAL: Onda ste 1963. postali prvi čovjek KOS-a?

– Najprije sam 1963. premješten za pomoćnika načelnika Generalštaba za pitanja administracije, a onda me nakon pola godine nazove načelnik KOS-a Jefto Šašić i kaže: “Dolaziš umjesto mene. Javi se odmah Ivanu Gošnjaku, on će ti sve reći.” Otišao sam do Gošnjaka koji je bio načelnik Generalštaba, a on mi je objasnio da su “drug Stari, Marko i on donijeli odluku da preuzmem dužnost načelnika Službe bezbednosti JNA”. Na toj funkciji sam ostao do sredine 1971., kada sam imenovan za specijalnog savjetnika predsjednika Republike i vrhovnog komandanta za pitanja sigurnosti. Godine 1973. otišao sam na dugo bolovanje koje je trajalo šest godina i tri mjeseca. Nakon toga sam se vratio i do umirovljenja bio predsjednik savjeta za Civilnu zaštitu SFRJ.

NACIONAL: Povijest vas pamti iz 60-ih, kada ste vi i Stevo Krajačić bili glavni Titovi saveznici protiv Aleksandra Rankovića.

– Ne mogu govoriti o Krajačiću jer nas dvojica nikada nismo bili bliski. Slučajno sam ga upoznao sredinom 50-ih u Kostreni, ali s njim nikada nisam radio i neću ulaziti u to što je on radio u vezi s Rankovićem. Ja sam činio ono što mi je dano u zadatak, bilo je to službeno i legitimno jer sam bio sekretar tehničke komisije koja je trebala ustanoviti je li Tito ozvučen ili nije.

NACIONAL: U Srbiji prevladava mit o Rankoviću kao žrtvi. Je li on bio stvarna opasnost za Tita?

– Tu su dvije stvari, politika i Ranković. Pitanje je koja se politika okupljala oko Rankovića i da li bi je on izgurao, ali neosporno je kako su se oko njega grupirali ljudi skloni jakoj centralnoj državi. To je uključivalo sve poluge od vojske i policije do ekonomije. Druga je stvar koje su snage sve to kasnije htjele iskoristiti, ali to je priča koju ću detaljno ispričati u knjizi na kojoj radim.

NACIONAL: Kako je Tito reagirao kada je saznao da ga Ranković prisluškuje?

– Bio je jako uzbuđen. Rekao mi je da su u njegovoj spavaćoj sobi otkriveni mikrofoni i postavio me za načelnika tehničke komisije koja je trebala ispitati čitav slučaj. Svoj sam posao odradio, a zna se što sam iskopao.

NACIONAL: Koje je vaše mišljenje o Titu?

– Za mene je Tito apsolutno pozitivan i kao čovjek politike i kao čovjek kreacije. Nitko ne može osporiti da je povijesna ličnost, osoba na čelu antifašističkog pokreta i važan saveznički suradnik u ratu. Naravno da je imao i neke ljudske osobine koje možda nisu bile na takvoj razini, ali Josip Broz Tito mi nikada u životu nije dao ni jedan zadatak koji bi mirisao na nešto protuzakonito. Nikada mi nije rekao da nađem nešto protiv nekoga. To je kriterij na temelju kojega ocjenjujem kvalitetu ljudi.

NACIONAL: Spominjete Jovanku Broz, a upravo vas je ona eliminirala iz Titova kruga. Koliki je bio njezin utjecaj?

– Nerado pričam o tome. Činjenica je da je u povijesti bilo malo velikih ljudi na koje nisu utjecale žene. Isto se dogodilo i Titu. Jovanka je kao supruga imala pozitivno mjesto, ali stvari su krenule po zlu kada je počela razmišljati da je ona drugi Tito. Nikada se nisam petljao u tuđe privatne živote i u tom smislu, Titov privatni život me interesirao u mjeri u kojoj je utjecao na njegovu sigurnost. Tako me i Jovanka Broz interesirala onoliko koliko je bila dio tog problema, a bila je.

NACIONAL: Kako je Tito proživljavao raskid s Jovankom?

– Bilo je to apsolutno teško razdoblje u njegovu životu. Teško je ući u nečiju intimu, i on joj je malo vjerovao, a malo nije. Ali ljudi su vidjeli njezine ambicije, koliki ima utjecaj na Tita, i pokušali su to iskoristiti. Tito je Jovanku branio, a ja sam znao da će ona morati otići.

NACIONAL: Teško je braniti Titovo suprotstavljanje liberalizaciji. On nije bio demokrat, a kamoli zagovornik višestranačja.

– Zar nije višestranačje kada imate šest republika i dvije pokrajine? Tito je vjerovao da se različiti društveni interesi mogu razriješiti kroz široku frontu u kojoj će svatko moći dati doprinos. U njegovu svijetu bila je to supstitucija za višestranačje, a Tito je vjerovao da se različiti interesi mogu uskladiti preko Partije. Bio je potpuno svjestan da se decentralizacija mora nastaviti, a republike i pokrajine trebaju dobiti veću samostalnost. No shvaćao je što se događa i nekoliko puta mi je rekao: “Ići će sve to k vragu ako ovako nastavimo.”

NACIONAL: Je li Tito 1971. namjeravao uhititi Savku, Tripala i ostale vođe maspoka?

– Nikada. Znao bih da su postojali takvi planovi, ali nije ih bilo. Druga je priča to što su ljudi završili u zatvorima, i to je loša politika. Zatvor je krajnja nužda, i kada sam vodio KOS, bilo je to razdoblje u kojem je najmanje ljudi završavalo u zatvorima.

NACIONAL: Kada ste upoznali Franju Tuđmana?

– Poznajemo se iz rata, 1943. smo sudjelovali na trodnevnom tečaju u Voćinu. Došli smo nas trojica iz Slavonije, iz gornje Hrvatske bili su Tuđman i još dvojica, a Mile Počuča je držao predavanja iz marksizma, politike i strategije. Tuđman je došao uredan, elegantan i izbrijan, radio je bilješke, za razliku od nas koji smo pušili i bili razdrljeni. Ostavio je dojam pažljivog đaka koji je došao slušati i odgovarati na pitanja. Ponovo smo se sreli u poslijeratnom Beogradu. On je radio kod Gošnjaka u kadrovskoj službi, a ja sam postao pomoćnik Jefti Šašiću. Sretali smo se, Tuđman je jedno vrijeme bio predsjednik Sportskog društva Partizan, dolazio je k meni, razgovarali smo o kadrovskim pitanjima i profesionalno surađivali. Sretali smo se u Domu armije i Generalštabu, a nakon što je napustio Beograd susreli smo se tek 1991. U dogovoru s njim, Mesićem, Manolićem i Boljkovcem pokušao sam učiniti nešto da neutraliziramo JNA, ali nisam naišao na pozitivan odgovor kod Veljka Kadijevića. Kadijević je oko Hrvatske bio kategoričan: “Priznajem rezultate svih višestranačkih izbora, osim u Hrvatskoj”, rekao mi je, i to je bio kraj.

NACIONAL: Jeste li kod Tuđmana u Beogradu zapažali hrvatski nacionalizam?

– Nemam takvih informacija. On je bio čovjek koji je držao do sebe, volio je biti viđen i zapažen i pokušavao se afirmirati kroz pisanje. Kada sam se vratio iz Beograda u Premanturu, ostao sam bez mirovine, i Tuđman je za mene intervenirao preko Hrvoja Šarinića. Ne znam kako je saznao za moje probleme, ali nazvao me Šarinić i vrlo brzo mi je priznato pravo na mirovinu.

NACIONAL: Ljudi su se i vas bojali?

– Nažalost ljudi se boje. Zapravo, tu ima puno mistifikacije i nerazumijevanja, a to je samo posao. Amerikaci su praktičniji i oni govore o špijunaži, dakako, osim o tajnama, a to sam ja zagovarao.

NACIONAL: Zašto ste se vratili u Istru?

– Izgleda kako su selidbe moja sudbina. U životu sam promijenio šest država: Italiju, Kraljevinu SHS, prvu Jugoslaviju, SFRJ, Miloševićevu krnju Jugoslaviju, a sada živim u Hrvatskoj. Povijest ne bilježi ljudske sudbine, ali one grade povijest.

 Ivan Mišković za sebe kaže da se s fašizmom prvi put susreo još kao beba. Kad je imao samo deset mjeseci, s obitelji je morao napustiti rodnu Premanturu i pred fašistima se skloniti u Slavonski Brod. „Majka me na rukama kao 10-mjesečnu bebu prenijela preko Rječine na Sušak, a kažu da sam prohodao u vlaku koji nas je prevezao do Zagreba, gdje se nalazilo prihvatilište za Istrane koji su bježali pred fašističkim terorom“, prisjetio se. U politiku je ušao kao 15-godišnjak, kad je postao član SKOJ-a. Tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovao je u organizaciji partizanskog pokreta u Slavoniji, te postao kontraobavještajac. Tita je upoznao 1949. godine, 1963. postao je načelnik Službe bezbednosti JNA, a 1971. specijalni savjetnik predsjednika Republike i vrhovnog komandanta za pitanja sigurnosti. Do svog umirovljenja bio je predsjednik savjeta za Civilnu zaštitu SFRJ.

 

Nacional

Share this post: