Krvave granice islama i sarajevski politički sukobi!

Piše: Dževad Galijašević

Palestinsko pitanje, Iransko-irački rat, podjele unutar muslimanskog svijeta vezano za podršku Zalivskom ratu iz 1991. godine, sukobi među muslimanskim zemljama, a posebno, identifikacija sa samoproklamovanim „islamskim“ državama i republikama (kao što su Saudijska Arabija, Iran i Turska), te sukobi među islamskim pokretima, dovode u pitanje postojanje Hantingtonove monolitne prijetnje islamske civilizacije.

Posmatrajući blok država, od Afrike do Centralne Azije i sukobe između muslimana i pravoslavnih Srba na Balkanu, hindusa u Indiji, jevreja u Izraelu i katolika na Filipinima, Hantington je zaključio da „islam ima krvave granice“. Njegova kasnija knjiga, „Sukob civilizacija i preoblikovanje svjetskog poretka“, pružila mu je priliku da proširi tezu iz svoga članka, kao i da je popravi ili izmijeni. Međutim, on je odabrao da jednoj sekciji da podnaslov „Krvave granice islama“, kao i da izjavi da „granice islama su krvave, kao i njegovo dvorište“.

Tako je ustrajao na provokativnoj i nepreciznoj frazi „islam ima krvave granice“, umjesto da kaže da muslimani imaju krvave granice ili da zemlje u muslimanskom svijetu imaju krvave granice. Fraza eksplicitno pripisuje prolijevanje krvi religiji islama, a ne samo postupcima nekih muslimana.

Dok gledamo način na koji se u Siriji, Libiji i Iraku međusobno ubijaju muslimani (jer su Šiiti, Suniti ili Kurdi) ili pripadaju različitim plemenima – dok u pojasu Gaze ginu muslimani, Palestinci zajedno od Izraelskih granata ili jedni od drugih (jer su za Fatah ili za Hamas) – dok u Avganistanu NATO ubija muslimane u sveopštem haosu koji traje više od dvadeset godina ali se i oni sami ubijaju (jer su Talibani ili Paštuni) – dok se međusobno ubijaju muslimani Libije, Sudana, Tunisa, Alžira, Pakistana ili dok Hezbolah u Libanu malo ubija jevreje a malo muslimane koji su suniti – ili dok se na ulicama Londona, Sankt Peterburga, Helsinkija, Berlina ili Pariza ubijaju slučajni prolaznici, nevini ljudi, … mi možemo ove procese i zločine, posmatrati kao izraz primitivne svjesti, koju je kolonijalna uprava zaustavila u razvoju i nametnula joj tehnologiju, način života i društvene odnose koje ne razumije ili ne prihvata.

 

Naravno, možemo i povjerovati „Halifi Islamske države“, Ebu Bekr el Bagdadiju, da je to džihad – da je to „vrhunaravni“ NAJSVETIJI SVETI RAT, koji je svaki musliman dužan voditi i u njemu učestvovati, ako želi dženet (raj).

Ipak, pitanje koje je postavio Hantington u vidu definicije ostaje bez jasnog odgovora u slučaju gotovo cijelog Balkana i same Bosne i Hercegovine.

Kada će „krvave granice u Bosni“ postati krvave granice „u islamskom dvorištu“ tj. kada će muslimani u BiH ispoljiti stepen netolerancije i mržnje i kada će pokrenuti proces unutrašnjih podjela, svojstven gotovo svim islamskim društvima i državama, te koliko su podjele u političkim strankama i džamijama realna prijetnja jedinstvu muslimanske zajednice u BiH, te da li su uzroci podijela i sukoba, u samom Islamu?!

Političke podjele u prividno građanskoj Socijaldemokratskoj partiji koje su dovele do odvajanja većeg djela članstva prema konceptu naglašene probošnjačke i unitarne politike koju je zastupao „prividni Hrvat“ Željko Komšić, a zatim podjela i njegovog „Narodnog fronta“ uz odstupanje Reufa Bajrovića i Emira Suljagića u pravcu formiranja novog „Građanskog saveza“, teško bi se mogle pripisati islamu.

Na planu međunacionalnih odnosa i uređenja države, razlike između političkih opcija na bošnjačkoj političkoj sceni, su toliko minorne da je potpuno svejedno hoće li Bošnjake predstavljati Bakir Izetbegović, Nermin Nikšić, Fahrudin Radončić ili Željko Komšić i Miro Lazović – u načelu, to je jedna politika u kojoj je samo izbor ličnosti ona mala i primjetna nijansa razlike. Sve drugo je isto.

Svakako su ove podjele na tzv. građanskoj sceni u Sarajevu bile u sjeni sukoba koji su u Republici Srpskoj, preko „Saveza za promijene“, organizovali, kontrolisali i intenzivirali sitni obavještajci iz američke, njemačke i britanske ambasade u Sarajevu. Taj sukob koji je predvodila Srpska demokratska stranka nastavio je da zaokuplja i međunarodnu javnost, jer je bilo vidljivo kako SDS i PDP žele potpunu destrukciju i razaranje Republike Srpske, rušenje njene ustavne pozicije, slabljenje ekonomske sposobnosti da kroz javne finansije podržava investicije, socijalne programe, obrazovne, penzijske, boračke i zdravstvene fondove… Insistiranje na „jedno-entitetskoj korupciji“ i stalno kompromitovanje rukovodstva Srpske, kriminalizacija pojedinaca ali i institucija pretvorilki su ovaj sukob u rat bez granica.

Istovremeno u Sarajevu, na potpuno isti način, Fahrudin Radončić i njegov „Savez za bolju budućnost“ su koristeći moćnu medijsku mašineriju, a posebno „Avaz“ kao najsnažnije sredstvo pritiska i ucijene, uporno i agresivno govorili o Stranci demokratske akcije a posebno o njenom lideru, Bakiru Izetbegoviću.

Sve što su „opoziciona“ prozapadna glasila objavljivala neposredno poslije rata u BiH o dinastiji Izetbegović, o korupciji i politički motivisanim ubistvima, „Avaz“ je otvorio ponovo i prežvakavao mjesecima. Ne birajući sredstva, napadana je porodica Bakira Izetbegovića a posebno njegova supruga Sebija zvana Seka.

Univerzitetski profesor i samosvjesna, autoritativna osoba, kao žena, Sebija je predstavljala potpunu negaciju tradicionalnog položaja žene u islamskom društvu. Pojedini medijski poltroni poput Nedžada Latića zamjerili su Sebiji imenovanje na mjesto direktora Kliničkog univerzitetskog centra, optužujući je da je diktator i da baš ona „komanduje i upravlja Bakirom Izetbegovićem“, otkrivajući besmislenost tih napada: ako je Sebija sposobna upravljati državom, manipulišući članom Predsjedništva zemlje, zašto, kao ljekar i doktor nauka, ne bi mogla voditi jedan klinički centar?

Ali, napadi na porodicu Izetbegović pokrenuli su procese podijele unutar same Stranke demokratske akcije. Uticaj i sposobnost ove stranke se smanjila kada su mnogi njeni kadrovi odbacili kadrovsku politiku organa stranke i sami se kandidovali za načelnike opština i gradonačelnike u važnim i velikim centrima: Zenici, Bihaću, Živinicama, Goraždu, Visokom, Bugojnu, Starom gradu… itd. I na kraju pobijedili i osvojili vlast.

Fragmentacija SDA se nastavila i u Parlamentarnoj skupštini BiH, u kojoj je pola poslanika formiralo samostalni klub i odvojilo se od stranke, stupajući u pregovore sa „nezavisnim“ načelnicima i gradonačelnicima, pod pokroviteljstvom zapadnih ambasada u Sarajevu, uz podršku predstavnika OHR, OSCE i EU.

U neizbježnom i planiranom konfliktu na Balkanu, Bošnjaci će očigledno (kao i Srbi), biti duboko podjeljeni po svim osnovama. Danas je taj proces došao na vrlo rizičnu tačku podjela i sukoba unutar Islamske zajednice, a inspirisan je i osmišljen na zapadu.

Reis ul ulema Husejin ef. Kavazović je očito pripremao ovaj sukob puno ranije, nakon što je u potpunosti završio reorganizaciju Islamske zajednice, njenih organa i tijela, pretvorivši njenu upravu u svojevrsni ekonomsko-politički menadžment, sposoban da upravlja vjernicima na način na koji se u preduzećima i firmama upravlja radnicima.

Alternativnu vjersku scenu Kavazović je pokušao integrisati sa ciljem ostvarivanja potpune kontrole nad imovinom zajednice vjernika, nad finansijama i kadrovima.

Ta aktivnost nije ni imala ambiciju da rješava bezbjednosna pitanja i neutrališe prijetnju koja je dolazila iz tih zajednica ali je izostao i rezultat na planu ciljeva integracije: najmanje 22 zajednice vjernika, koje su imenovane vjerskim eufemizmom „para-džemati“, odbilo je integraciju i upliv Islamske zajednice u njihove poslove i njihovo funkcionisanje.

Poslije ovog neuspjeha u odmjeravanju sa vehabijskim zajednicama, Reis Kavazović je krenuo u obračun sa iranskim uticajem na vjernike, apostrofirajući fondaciju „Mula Sadra“ kao izvor negativnog pritiska na tradicionalno učenje bosanskih muslimana, definisano Hanefijskim mezhebom (pravnim i dogmatičkim pravcem) i Maturidijskim akaidom (učenje o spoznaji Boga – koncept vjerovanja). Iako je strijelu odapeo prema Teheranu, jasno je bilo da je meta predsjednik Sabora Islamske zajednice Hasan Čengić, uticajni islamista, prijatelj Alije Izetbegovića, uhapšen i osuđen zajedno sa njim 1983. godine zbog Islamske deklaracije, kasniji šef svih logističkih struktura i aktivnosti u ratu i pod američkim pritiskom smjenjeni ministar odbrane 1996. godine – upravo zbog veza sa Iranom.

Hasan Čengić, bez sumnje korumpirani i autoritarni islamista, jednako krut kao i Kavazović, pripremljen je za odstrel nakon što je Reis Kavazović proputovao Amerikom i na tom putu pokupio precizne i jasne upute šta mora učiniti.

Ovih dana, zahtijev za smjenom Hasana Čengića potpisalo je 58 članova Sabora Islamske zajednice – od ukupno 87, što treba da znači da je njegova smjena neizbježna. Istovremeno, sabornici traže smjenu i Jusufa Zahiragića, predsjednika Ustavne komisije Sabora i bliskog Čengićevog saradnika i prijatelja.

Stavljajući potpis na dokument pod nazivom „Izjava sabornika“, eksplicitno je navedeno i potvrđeno da potpisnici: „daju punu podršku za sazivanje i održavanje vanredne sjednice Sabora IZBiH, s ciljem smjenjivanja, odnosno razrješenja dužnosti predsjednika Sabora i Ustavne komisije tog tijela“.

„Smatramo da način rada predsjednika Sabora i predsjednika Ustavne komisije bitno otežavaju rad članovima Sabora, do te mjere, da nije moguće optimalno pratiti, razmatrati i određivati se o materijalima koji dolaze ili trebaju da dođu pred Sabor“, navedeno je u obrazloženju inicijative za Čengićevu smjenu.

„Takav pristup, otežava rad Rijaseta i reisu-l-uleme, a njegove posljedice osjećaju skoro sve organizacione jedinice u Islamskoj zajednici. Iznimno važni dokumenti koje je Sabor trebao donijeti mnogo ranije se ne razmatraju i ne usvajaju na Saboru iako su optimalno pripremljeni od predlagača, prvenstveno zbog načina rada predsjednika Sabora i predsjednika Ustavne komisije. Sve navedeno šteti ugledu IZ i onemogućava njeno optimalno funkcioniranje“, zaključuju sabornici u svojoj izjavi.

Inicijativa za Čengićevu smjenu trebala bi biti upućena u proceduru krajem juna.

Prema Ustavu IZBiH i Poslovniku o radu, Čengićeva obaveza je da u roku od deset dana nakon prijema zahtjeva sazove vanrednu sjednicu, tako da se zasjedanje očekuje u julu. Sabor donosi odluke većinom glasova, što znači da su 44 glasa dovoljna za njegovu smjenu. Čengić neće moći glasati o svojoj sudbini na poziciji predsjednika, jer Poslovnik o radu propisuje da predsjednik i članovi Sabora ne mogu glasati o pitanjima koja se odnose na njih lično. Ali, Hasan Čengić nije bilo tko!

Rođen je 1957. godine, u selu Odžak, opština Foča, sin Halida i majke Mejre, po zanimanju, imam – hodža, koji je prije hapšenja 1983. radio svega 50 dana i primio samo jednu platu; vojsku nije služio jer je oslobođen, kao trajno nesposoban.

Sa tridesetak godina, postao je čovjek broj 3 kod Bošnjaka i prvi po značaju u ilegalnim vojnim pripremama bosanskih muslimana. Već u prvoj godini rata, on je nezvanični ministar odbrane u Ratnoj vladi Alije Izetbegovića. Kao „glavni logističar u liniji snabdijevanja Armije BiH“ preuzeo je ključnu ulogu u finansiranju Armije bosanskih muslimana. Logistička uloga na terenu pripala je Hasanovom ocu, Halidu Čengiću.

Hasan Čengić je u novembru 1992. godine na Glavnom odboru SDA dao najznačajniju podršku jednom stranačkom, programskom dokumentu, koji je odbacio različite pozive da i bosanski muslimani odustanu od državnog organizovanja kroz strukture Republike BiH, kao državno-pravnog nasljednika SRBiH. Svojim političkim autoritetom odbio je i pozive na muslimansko vojno i političko organizovanje, te se založio za koncept „državne vojske u kojoj se vjera mora poštovati“.

Na pitanja o tokovima pomoći, novca i oružja, uobičajen odgovor, čiji je autor njegov otac Halid Čengić, bio je, jednostavno: „To bi i neprijatelj htio da zna!“. Zbog toga što to mogu saznati neprijatelji, ni narod, u čije ime je prikupljena pomoć, nikada nije saznao gotovo ništa. Nisu poznati ni donatori, iznosi, ni namjene ili motivi pomoći.

Zbog toga su nastali brojni nesporazumi i sukobi unutar samog bošnjačkog naroda.

Kada je ponestalo oružja i hrane, za mnoge borce, ideologija je postajala presudni motiv za snagu otpora i borbe. Znanje koje su donosili vojni instruktori nije prelazilo standarde bivše JNA. Jedina vanjska pomoć koja je preostajala i na kojoj je bilo moguće izgraditi snagu koja može otvoriti enklave bila je vojna i finansijska pomoć iz islamskog svijeta. Jedan strani mudžahid iz zeničkog naselja Crkvice, u tekstu objavljenom 1996. u Italiji i Kuvajtu, dao je za pravo zapadnim tvrdnjama:

„Razlog opstanka muslimana Bosne i Hercegovine i njihove snage, ovaj put, je čvrst stav islamskog svijeta, vlada i naroda koji su bili s njima… Mislim da nijedan narod koji se našao u krizi nije dobio takvu podršku i pomoć kao bosanski i njegova vlada. Tokom ove godine došlo je na milijarde dolara humanitarnom uredu za razne aspekte života za bosansku vladu, kao što su zvaničnici i predstavnici Vlade ili vjerskih organizacija navikli da tokom svake posjete inostranstvu dobiju brojne poklone i značajnu pomoć…

Isto tako je istina da se mnogima ne sviđa da emiri i kraljevi islamskih država tajno dodjeljuju velike sume novca koje ne možemo utvrditi ni opisati, bile one ogromne ili skromne, ali su one činjenica koju spominjemo. Ovaj razgovor o novcu koji je Allah tajno dostavio stanovnicima Bosne od njihove braće u svijetu, razgovor je u kojem pojašnjavamo njegovu važnost u svijetu koji je počeo blještati zlatom koje upravlja životom i mišljenjem… jer novcem je oružje dolazilo u unutrašnjost Bosne, za novac su Srbi u toku rata prodavali oružje muslimanima, pomoću novca se otvorila Hrvatska i hrvatska carina je zatvarala oči pred pošiljkama oružja upućenim u Bosnu… i pomoću novca su neke snage UN-a igrale ulogu posrednika u nabavki oružja putem krijumčarenja osoblja…“

Obračun sa njim u Saboru islamske zajednice izbacuje na površinu odsustvo spremnosti na dijalog unutar najvažnije institucije Islamske zajednice i političku sebičnost ljudi koji vode muslimane u BiH. Hasan Čengić je neosporno vjernik i njegovu privrženost islamu niko nikada nije doveo u pitanje. Tim prije iznenađuje odlučnost predstavnika u Saboru da sukobe otvore javno u mjesecu Ramazanu, u vrijeme posta i u vrijeme u kome se ne preporučuju nikakvi sukobi i zabranjuju ratovi.

Poraz Hasana Čengića u Islamskoj zajednici i fragmentacija Stranke demokratske akcije predstavljaju jedinstveni proces rušenja naslijeđa Alije Izetbegovića i Mladih muslimana među Bošnjacima i to uopšte nije negativno. Čak se, prilično, zakasnilo.

Ove štetočine pod imenom „Mladih muslimana“ gurnuli su Bošnjake u krvavi rat protiv srodnih naroda i zatrovali ih vjerskom mržnjom. U ranim počecima njihovog političkog djelovanja, a posebno u poslijeratnoj vladavini, nisu uspjeli puno učiniti, izostao je minimalan ali važan napor u kulturološkom i odgojnom pročišćenju naroda. U mnogim slučajevima islamska misao je pogriješila ili nije uspjela procijeniti šta su prioriteti, ne uspjevajući osigurati ni ono što je bilo neophodno.

Na kraju je to moralo imati najgore posljedice koje će iscrpljivati snagu društva, iskrivljivati njegova gledanja a u nasljedstvo mu ostaviti mržnju, ekstremizam, rascjepkanost, smutnje i devijacije u organizacionom ustrojstvu. To je dovelo do slabljenja ideološke i misaone snage zajednice, do gubljenja idejnog programskog okvira koji bi muslimanima davao osobenost, specifčnost i sposobnost obnove i korekcije pravca kretanja države te omogućavao mu organizaciona poboljšanja.

Žalosno je da renesansu muslimanske zajednice otežava to što većina sarajevskih vladajućih krugova i onih koji imaju uticaja svoje ideje i poglede na zajednicu, njen identitet i istoriju, crpi iz viđenja kolonizatorskog Zapada, vehabijske Saudijske Arabije, osmanske Turske i njihove literature. Zato je došlo do urušavanja institucija i nemogućnosti ostvarivanja prava i potreba, pa se svako ponaša kao posmatrač koga ne zanima šta se dešava, dok Srbi i Hrvati otvoreno poručuju da ne žele biti dio društva i neorganizovane države koja guši njihova kolektivna i pojedinačna prava.

Samo u takvom, haotičnom društvu, Bakir Izetbegović je nekažnjeno mogao otvoriti sve frontove prema Hrvatima i Srbima, širiti mržnju i poduzimati političke akcije koje nepovratno ruše stabilnost zemlje i dovode u pitanje opstanak države u Dejtonskom formatu.

Izetbegovićeve akcije su bile najveća podrška ekstremnim grupama i ideologijama, koje su na dijelu nastanjenom isključivo Bošnjacima mogli raditi šta hoće, organizovati se kako hoće, biti dio svjetske terorističke internacionale i nekažnjeno učestvovati u ratovima za „braću“ hiljadama kilometara daleko od BiH i Balkana.

A upravo su radikalni islamisti, nasilje i terorizam koji koriste za ostvarenje ciljeva razlog zašto se cjeli islamski svijet u okviru savremenih političkih procesa prikazuje kao uniforman, monolitan pokret, nesklon miru i prijeteći, dok se u njemu „vjerski institut džihada“ javlja isključivo kao funkcionalni izraz terorizma.

Džihad, kao jedan od najčesće korištenih pojmova, posle 11. septembra 2001. godine je shvaćen je kao „gola sila“. Rušenje Svjetskog trgovinskog centra i napad na Pentagon povezivani su sa tako shvaćenim pojmom džihada. Doduše, i istraga izvršena od strane FBI je utvrdila da su svi „učesnici u akciji muslimani“ i da su tu akciju izvršili pozivajući se na vjeru i vjerske ciljeve.

Zato se pokazalo pogrešno nastojanje vlade SAD da oduzme svaki islamski legitimitet političkim i oružanim akcijama koje su izvršili napadači na SAD, te da to predstavi kao akte nasilja koji su nespojivi sa islamom. Tako npr. objašnjavajući da je Bin Laden odgovoran za „11. septembar“, Stejt department ga citira: „Bog je blagoslovio grupu selefija (avangardnih muslimana), uzdanicu islama da unište Ameriku“! Vlada SAD ovim stavlja do znanja da razumije kako je akcija u Njujorku i Vašingtonu od Bin Ladena shvaćena kao vjerski zadatak u ime islama.

Ali odmah poslije toga, govoreći o toj terorističkoj operaciji i velikoj tragediji, vlada SAD na sve moguće načine pokušava da pokaže kako ta tvrdnja Bin Ladena nije tačna: „SAD ne priznaju takvu stvar kakva je islamski terorizam, članovi Al Kaide su prosto teroristi i kriminalci, ništa više. Oni cinično nastoje da iskoriste islam da bi prikrili svoj ubilački program, koji nije ništa manje nego napad na vrijednosti civilizacije i samo čovječanstvo“.

Islamska nauka tvrdi: „istinski cilj, krajnja suština džihada jeste mir, definitivni mir, čitavog čovečanstva kojim bi gospodarila pravila isključivo jedne religije“.

Tačnije, međunarodno pravo mira, prema islamskoj koncepciji je privremeno sredstvo za regulisanje odnosa muslimana sa spoljnim svijetom, za vrijeme privremenog ukidanja džihada (neprijateljstva) do momenta kad će „dar al islam“ (zemlja islama) obuhvatiti čitav svijet i to na način razumijevanja svijeta kao kuće rata – „dar al harb“. Osnovno pitanje jeste: koja je tu razlika između koncepcije DAEŠ-a, Al kaide, Nusra fronta… i na vjeri zasnovanog učenja? Jasno, samo način na koji se ostvaruje isti cilj.

Očigledno je rat, ipak, jedino efikasno sredstvo džihada, ako se želi stvaranje jedinstvene islamske države. Džihadom koji je miroljubiv može se preobratiti neki pojedinac, manja grupa ljudi, ali se ne može poraziti država kao SAD.

Alija Izetbegović i radikalni islamski učenjaci se slažu u jednom: islam na Balkanu ne treba da bude vjerski centar već centar političke moći, i da se kao politička moć tj. islamska država, prelije po čitavoj Evropi. Mirnim ali i nasilnim akcijama.

Iznenađena onim što se u BiH dešava, jedna muslimanka, koja je otišla u izbjeglištvo piše: „Kao Bosanka i Bošnjakinja … čitam sve što se iz štampe može nabaviti … I čitajući saznajem o svojim Bošnjacima i o svojoj Bosni … mnogo što živeći tamo nisam znala … je li moguće da sam bila slijepa do očiju ili je možda gospodin Latić pokupio svu našu bošnjačku pamet pa je svih ovih ratnih i poratnih godina prosipa u ime nas…

Pored toliko pametnih i tolerantnih Bošnjaka, ko njemu dade toliko vlasti da izigrava ideologa cijelog jednog naroda, kad osim samohvalisanja da je istinski musliman i Bošnjak, ne vidjesmo u njemu ništa što takve tvrdnje dokazuje. Naprotiv, nikada toliko krutosti, netolerantnosti, ograničenosti i uskogrudosti ne vidjeh ni kod jednog Bošnjaka sa kojim proživjeh svoj vijek“.

Radilo se, u ovom pismu javnosti, o reakciji na polemiku koju je Džemaludin Latić muslimanski fanatik i sitni korumpirani „Mladi musliman“ vodio sa Alijinim, u čaršiji podobnim, Srbinom-Crnogorcem Markom Vešovićem, gdje mu Latić veli: „Naravno, ja sam pjesnik svoje kulture, ne razumijem kakav bih mogao drugačije biti, i Vešović o toj poeziji nema što reći. Onaj ko bazdi rakijom, krmetinom i bijelim lukom nema sposobnosti čitati poeziju nastalu iz humusa islamske kulture“.

U to ime, jedan novinar sličan Latiću, u razgovaru sa arapskim dobrovoljcima tzv. mudžahedinima, pitao je: „Može li se biti musliman na bosanski način, gdje većina žena nije pokrivena, a muškarci ne odlaze redovno na namaze“, odgovor je bio:

„Kuran je jedan. Propisi su jasni. Ko želi da pripada islamu mora da prihvata načela islama. Zna se šta je dozvoljeno i zna se šta je zabranjeno. Ja ne mogu suditi je li neko vjernik ili nevjernik. Ne mogu niti imam pravo, jer Alah zna šta je u srcima. Ali ko želi da pripada islamu mora se držati Kurana i Suneta. Islam je jedna vjera, nema deset vjera. Kuran je jedna knjiga, nema deset knjiga“.

Sve te činjenice moraju biti uzete u obzir želi li se razumijeti pozicija islama u odnosu na terorizam ISIL-a, Al Kaide, Boko Harama, Al Šababa i Nusra fronta, i želi li se praviti koncept saradnje sa dezorijentisanim, konfliktnim društvom i radikalnim vođama čije su pozicije značajno oslabljene zbog izostanka rezultata njihove politike i nerealnih ambicija koje su kod svog naroda stalno budili i podsticali.

Državotvorni narodi koji su kroz istoriju gradili vlastitu državnost, stvarali institucije i unapređivali propise, ne koriste vječni život i Boga kao alibi za svoju nesposobnost dogovaranja sa drugim i drugačijim. Sukobi i konflikti odavno su postali praksa u BiH i na planu mikro razlika unutar muslimanske zajednice, o čemu govori stanje u Saboru Islamske zajednice BiH. Kao vjernici, muslimani i njihove vođe moraju već jednom shvatiti da je krajnje vrijeme da odbace politiku sukoba i krenu drugim, boljim, putem.

Svakako i tonovi koji se čuju u Zagrebu i Beogradu, kada se govori o monstruoznoj mreži nastaloj u BiH, a koji svaku unutrašnju kritiku shvataju kao nepotrebnu i neopravdanu „auto-viktimizaciju“, doprinose odsustvu adekvatne reakcije institucija države na očiglednu terorističku prijetnju. Ti nestručni kadrovi i novinari ne shvataju da otpor radikalnom islamizmu mora jasno i odlučno dolaziti iz muslimanskih zajednica i od onih muslimana koji se uopšte ne identifikuju sa teroristima.

Najveće žrtve islamističkog terorizma su sekularni muslimani, njih 5 miliona je ubijeno u zadnje dvije decenije od strane fanatika DAEŠ-a, Al kaide, Nusre… Samo ludaci se mogu identifikovati sa akcijama ovih organizacija, pa kritika koja dolazi iz muslimanskih izvora nikada nije auto-viktimizacija, jer ne postoji identifikacija.

Zašto su islamistima najveći protivnici, čak i mrtvi, simbolično: Sadam Husejin, Moamer el Gadafi i Gamal Abdel Naser, ili živi Hosni Mubarak, Ben Ali, Abdulah Saleh, Bašar al Asad… a nisu Hilari Klinton, Angela Merkel ili Tereza Mej?!

Kada iz zapadnih vlada krene kritika islamističkog ekstremizma i terorizma, onda tu pojavu treba tumačiti kao auto-viktimizaciju. A kritiku terorizma iz izvora humanističkog islama treba podržati i shvatiti kao odmjeravanje dva nepomirljivo, sukobljena svijeta. Nekako na taj način razumijem i svoj skromni doprinos ovoj borbi.

(Fond strateške kulture)

Share this post: