Takva je sudbina svih onih koji stanu na put imperiji a koje ona proglasi neprijateljima. Agresija protiv Jugoslavije bila je rat da se otvore vrata ratovima koji slede.
Govor Klausa Hartmana u Domu sindikata, o desetogodišnjici ubistva u Haškom tribunalu
„Danas obeležavamo 10-godišnjicu smrti našeg predsednika, druga i prijatelja Slobodana Miloševića.
Žalimo za Slobodanom Miloševićem. Žalimo za jednom izuzetnom ličnošću, jednim mudrim političarem i nacionalnim i međunarodnim herojem.
S ljubavlju šaljemo pozdrave njegovoj supruzi Miri i ostalim članovima njegove porodice; nadamo se da će uskoro moći ponovo da budu zajedno i da ćemo ponovo moći da ih pozdravimo.
Najenergičnije protestujemo nad činjenicom da njegova smrt još nije nepristrasno istražena. Ne smeju ostati nekažnjeni oni koji su odgovorni za njegovu smrt i ratni zločinci koji su napali i razorili Jugoslaviju.
[adsenseyu4]
Kao što je naš potpredsednik i advokat Međunarodnog komiteta za odbranu Slobodana Miloševića, Kristofer Blek iz Kanade, naglasio u svojoj najnovijoj izjavi: „Smrt Slobodana Miloševića je očigledno bila jedini izlaz iz problema u koji su moćnici NATO uvalili sami sebe optuživši ga pred Haškim tribunalom.
Propaganda protiv njega bila je bez presedana. Suđenje se prikazivalo u štampi poput najveće svetske drame, poput kakvog svetskog teatra u kome će jedan zao čovek morati da odgovara za svoje zločine.
Ali naravno, nije bilo nikakvih zločina, sem onih NATO pakta, pa se pokušaj da se čitav slučaj protiv njega isfabrikuje sunovratio u običnu farsu.“
Odgovorne ličnosti ovog lažnog suda nazvanog Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju ne treba ni da pokušaju da se izgovorima opravdaju pred činjenicom da su sve one dobro poznavale zdravstveno stanje predsednika Miloševića.
Nemački lekari i terapeuti su u više navrata zahtevali da se život predsednika Miloševića zaštiti. Oni su na primer pisali:
„Ovakvo postupanje sa osobom čiji je život – sa svim eventualnim posledicama – u vašoj odgovornosti, može se samo nazvati neodgovornim i pokreće pitanje vaših motiva.
Vaše ponašanje se kosi sa brojnim dokumentima i rezolucijama UN koje se odnose na tretman zatvorenih osoba. Te norme moraju u celini da poštuju predstavnici institucija UN.
U nastaloj situaciji – za koju Tribunal snosi punu odgovornost – jedino moguće rešenje je da se gospodin Milošević oslobodi položaja koji je opasan po njegovo zdravlje i po njegov život i da se pusti na slobodu kako bi mogao da dobije neophodnu lekarsku negu…“
Ali NATO-Tribunal je više puta odbio privremeno oslobođenje, čak ni ne pomenuvši apele ili zahteve Međunarodnog komiteta za odbranu Slobodana Miloševića.
[adsenseyu1]
Naš advokat, gospođa Tifen Dikson, pisala je tada tribunalu „da postojeći uslovi suđenja predstavljaju opasnost po njegov život, da pomanjkanje adekvatne lekarske brige dobija razmere mučilišta“.
Ona je dodala: „Međunarodni komitet smatra neprihvatljivim da Pretresno veće čeka da uslovi suđenja izazovu ozbiljne srčane komplikacije, infarkt ili smrt pa tek onda da,smatra potrebnim’ da razmotri zahtev za privremeno puštanje na slobodu.
Podjednako je neprihvatljivo da se čeka da se Slobodan Milošević nađe na ivici smrti, pa da se ,pozitivno oceni’ zahtev za intervenciju lekara specijaliste“.
Na kraju, tribunal je odbio sve apele i urgencije da se odobri lečenje u Rusiji. Njegova smrt je direktna posledica tog zločinačkog tretmana. Ali, sve do danas, niko nije pozvan na odgovornost za taj zločin. Odnos prema okolnostima pod kojima je on umro, danas je isti onakav kakav je bio i prema našim ranijim urgentnim zahtevima.
To ne iznenađuje – jer koliko puta smo uopšte imali prilike da čujemo da ubice optužuju sami sebe?
Kristofer Blek je podsetio da je jedini zahtev da se sprovede javna istraga o okolnostima pod kojima je on umro potekao iz Rusije – kada je ministar inostranih poslova Sergej Lavrov saopšštio da Rusija ne prihvata nastojanje Haškog tribunala da skine sa sebe svaku odgovornost i zahtevao da se sprovede nepristrasna i međunarodna istraga.
Danas mi ponavljamo naš apel Ujedinjenim nacijama, svim političkim snagama i međunarodnoj javnosti: Tražimo hitnu nepristrasnu, javnu i međunarodnu istragu svih okolnosti pod kojima je umro Slobodan Milošević.
Predsednik Milošević je žrtva političkog, sudskog zločina.
Kao zatvorenik zločinačkog NATO-pakta bio je ratni zarobljenik, politički zatvorenik. Spada u red brojnih drugih zatvorenika poput Sakoa i Vancetija, Etel i Julijusa Rozenberg, Hansa i Sofije Šol, Ernsta Telmana, Anđele Dejvis, Nelsona Mandele i Mumia Abu Džamala.
Takva je sudbina svih onih koji stanu na put imperiji a koje ona proglasi neprijateljima. Mi smo svesni da zločin u Hagu nije bio prvi pokušaj da se ubije predsednik Milošević, jer su i pre toga oni pokušali da ga ubiju bombardovanjem njegovog doma.
Izbori – nastavljeni državnim udarom u Beogradu oktobra 2000 – funkcionisali su po principu koji je sponzor Otpora, Džordž Soroš, objasnio par godina kasnije: „U starom Rimu, samo su Rimljani mogli da glasaju. U svetu modernog kapitalizma, samo Amerikanci mogu da glasaju. Brazilci – oni ne glasaju“.
Ove istinite reči treba sve nas da ohrabre i podstaknu, posebno u zavisnim državama, da razmislimo i preduzmemo odlučne korake da se oslobodimo iz klopke. Treba svakome da bude jasno da vrdanje pred neprijateljem ne samo da nije rešenje, već da nije moguće.
Eto zašto naš apel da se sprovede međunarodna istraga o smrti Miloševića predstavlja doprinos svetu bez ratova.
Agresija protiv Jugoslavije bila je rat da se otvore vrata ratovima koji slede. Posle njega, usledili su Avganistan i Irak, Liban i Libija, Sirija i Ukrajina. Diktatori Novog svetskog poretka ubili su i Sadama Huseina i Muamera el Gadafija.
Diktatura Novog svetskog poretka zahteva od slugu apsolutnu pokornost, inače će se suočiti sa demontiranjem njihovih država, sa ratovima, „obojenim revolucijama“ i „promenama režima“.
NATO agresija protiv Jugoslavije, kao i tretman predsednika Miloševića, bili su osveta za njegovo odbijanje da se pokori diktaturi Svetske banke i MMF. Bila je to osveta za njegovu borbu za nezavisnost, a protiv ropstva.
Danas stabla imperijalizma ne rastu tako beskrajno visoko u nebesa. Rusija, Kina i druge državeBRICS-a spremne su da pruže snažnu podršku svima koji brane svoj nacionalni suverenitet protiv neokolonijalizma.
Multipolarni svetski poredak postaje realnost. Tragedija Jugoslavije u 1990-im izazvana je činjenicom da u to vreme nije bilo tako jakih saveznika kao što ih ima danas.
Slobodan Milošević se dosledno borio za svoje ideale, za nacionalni suverenitet, samoopredeljenje i socijalnu pravdu kao osnovna načela ljudske civilizacije. Niko nije mogao da slomi njegovu veru, niko nije mogao da ga baci na kolena.
Za svoje ideale stajao je uspravno i za njih je dao svoj život. On i njegova borba su veliki primer za sve nas. Njegovo nasleđe mi usvajamo i mi ćemo ga slediti.
U njegovom duhu, nastavljamo boru protiv imperijalističkih ratova, za međunarodno razumevanje i prijateljstvo sa Rusijom!
(Klaus Hartman je predsednik Borda Međunarodnog komiteta „Slobodan Milošević“ i predsednika Svetskog saveza slobodnih mislilaca. Ovo je njegova reč na akademiji „Slobodan Milošević, 1941-2006. – 10 godina od ubistva u Haškom tribunalu“, održanoj 11. marta 2016. U velikoj dvorani Doma sindikata u Beogradu, u organizaciji Udruženja građana „Sloboda“)
(Fakti.org)