Dan posle najstrašnijeg zločina u Srbiji, javnost je ponovo zagrmela – VRATITE SMRTNU KAZNU, jer monstrumi koji dave svoju decu, kolju svoje žene, siluju i čine slične zverske zločine zaslužuju nešto strašnije od 40 godina robije.
Koliko god većina ljudi u Srbiji bila za vraćanje pogubljenja za ovakve zločince, smrtna kazna nije moguća jer – „nije po EU standardima“.
A evo kako je bilo do 2002. godine:
[adsenseyu5]
Smrtna kazna je u prošlosti Srbije primenjivana prilično često za veliki broj zločina počevši od ubistva, preko krađa i hajdukovanja, čak i preljube.
Najčešći način pogubljenja bilo je streljanje, ali su se u pojedinim periodima praktikovali i drugi metodi: vešanje, lomljenje točkom, odsecanje glave i popularno i ozloglašeno nabijanja na kolac, tradicija koja je na ovim prostorima ostala još iz turskih vremena.
Što se kazni za ubistvo tiče, sve do 1842. u Srbiji je važio metod ekvivalentne kazne.
To znači da su ubice pogubljivane na isti način na koji je stradala njihova žrtva, svojevrsno „oko za oko“.
[adsenseyu1]
Reč je o drevnom zakonu koji je zapisan još u Hamurabijevom zakoniku iz 18. veka pre nove ere.
Što se Srbije tiče, metod ekvivalentne kazne propisan je jednom uredbom iz 1825. godine i u praksi je značio da se ubica mogao pogubiti na bilo koji zamisliv način: davljenjem, streljanjem, vešanjem, probadanjem, u zavisnosti od načina na koji je on ubio žrtvu.
Išlo se dotle da je u nekim slučajevima čak upotrebljivano i oružje kojim je žrtva pogubljena.
Pravna država bila je tek u povoju, te je vlast u pojedinim krajevima bila prilično labava, ovakav način pogubljenja se u praksi često pretvarao u narodni linč, sa manjim ili većim blagoslovom vlasti koja nekada ne bi ni stigla da zatvori, ispita i osudi počinioca.
Sa ovom praksom u Srbiji koju su mnogi smatrali najpravednijim načinom kažnjavanja prestalo se nakon 1842. godine iako je smrtna kazna potrajala još čitav vek i po.
[adsenseyu1]
(Mediji)
[adsenseyu2]