Piše: Mr Danijel Igrec
Baš uoči nove runde briselskog „dijaloga“ između Beograda i Prištine domaću (političku i medijsku) javnost potresla je vest da je u Kosovskoj Mitrovici ubijen srpski političar Oliver Ivanović.
Slučajnost ili ne?
Ono što je sigurno i što je maltene postalo aksiom u političkom životu na Balkanu je činjenica da atentati na političare na ovim prostorima nikada nisu samo puka slučajnost i splet nesrećnih okolnosti.
Iza takvih ubistava po pravilu uvek stoji nečija „nevidljiva ruka“ koja deluje po unapred pripremljenoj agendi, koja odabere trenutak i metu, izvođače i mesto likvidacije i koja izvršeno ubistvo koristi kao sredstvo preko kojeg ostvaruje svoje dugoročne interese.
Pokušajmo da, kroz prizmu poslednjih dešavanja u regionu, aktuelne bezbednosno-političke situacije na Balkanu i geopolitičkih interesa velikih sila u ovom delu sveta odgonetnemo čija se to „nevidljiva ruka“ krije iza atentata na Olivera Ivanovića.
Srbija se u poslednjih nekoliko meseci nalazi na meti ozbiljnih zapadnih pritisaka zbog Kosova i Metohije.
Ti pritisci konstantno su bili praćeni nenasitim šiptarskim zahtevima da Beograd potpuno odustane od Zajednice srpskih opština i prihvati formiranje tzv. vojske Kosova, brutalnim pretnjama, ucenama i napadima samoproglašenih institucija na živote, bezbednost i imovinu Srba na KiM.
Sve to kulminiralo je jutros još jednom zajedničkom krvavom akcijom Prištine i njenih zapadnih sponzora – atentatom na Olivera Ivanovića. Po već oprobanom metodu mučkih ubistava života je lišen još jedan Srbin koji se borio za prava svoga naroda u njegovoj zemlji.
Krvi željna albanska ruka ponovo se nadvila nad srpskim glavama.
Cilj je očigledan – da se destabilizuju prilike na severu južne pokrajine, da se Srbima sa KiM (a time i Beogradu) pošalje jasna poruka „ili prihvatate naše zahteve ili dobijate nove sukobe„, da se Srbija zastraši i gurne u nepovoljnu poziciju kako bi bila primorana na nove, samoubilačke ustupke, da se stvori pogodna politička klima za finalizaciju velikoalbanskog projekta „nezavisnog Kosova„.
A upravo je nastavak mirnih pregovora nešto što Albanci nikako ne žele, naročito sada kada je Srbija (iako stidljivo, ali ipak otvoreno) jasno stavila do znanja da je spremna da u tim pregovorima povuče crvenu liniju preko koje neće prelaziti.
Beograd je već u više navrata istakao da formiranje oružanih snaga kosovske kvazidržave ne dolazi u obzir ni pod kojim uslovima, a upravo je „vojska“ ono na čemu Priština insistira kako bi afirmisala svoj bezbednosni suverenitet, potvrdila svoj (nepostojeći) teritorijalni integritet i utabala sebi put za ulazak u NATO.
Postepeni i dugotrajni pregovori su nešto što Prištini u ovom momentu nikako ne odgovara, jer je zbog trenda velikih geopolitičkih promena u svetu (sve veći uticaj Moskve i Pekina u regionu) buduća perspektiva tih pregovora nepovoljna po albansku iredentu.
Zbog toga se sada pribeglo radikalizaciji situacije, pronalaženju načina da se pregovaračka pozicija Beograda na svaki mogući način ugrozi, da se Srbija zaplaši i natera da „spusti loptu“ i prihvati „Republiku Kosovo“ kao svršenu, konačnu stvar. U tu svrhu Prištini i Zapadu upravo treba da posluži ubistvo Olivera Ivanovića. Pogledajmo i kako.
1.) Ubistvom čoveka koji je važio za simbol borbe srpskog naroda protiv političke i policijske represije kosovskih kvazidržavnih institucija šalje se poruka preostalim Srbima na KiM da će završiti na isti način budu li nastavili da se zalažu za srpska prava. Atentat služi kao upozorenje i opomena srpskom stanovništvu da će se suočiti sa novim nasiljem i etnički motivisanim pogromima ukoliko se ne povinuje diktatu secesionističkih vlasti u Prištini.
2.) Iza atentata na Olivera Ivanovića krije se pokušaj da se na severu KiM uspostavi potpuna kontrola samoproglašenih institucija i njihovih nalogodavaca sa Zapada. Treba istaći da se upravo sever južne pokrajine (i tamo prisutno srpsko stanovništvo) u zapadnim medijima konstantno predstavlja kao „crna rupa nezavisnog Kosova“, kao remetilački faktor čija je neposlušnost u odnosu prema „centralnim vlastima u Prištini“ glavni uzrok destabilizacije bezbednosnih prilika.
Veštom zamenom teza i plasiranjem lažiranih činjenica zapadna politička i medijska elita od Srba sa KiM umesto žrtve albanskog terorizma pravi agresore i podstrekivače nasilja. U tom pogledu pojedini globalistički mediji već su krenuli da ubistvo Olivera Ivanovića predstavljaju kao posledicu sukoba „srpskih kriminalno-političkih klanova sa severa KiM“, a ne kao rezultat brutalnog terorističkog čina. Na delu je poznata metoda skretanja pažnje sa stvarnih inspiratora ovog monstruoznog događaja kako bi se krivica prebacila na one koji su zapravo meta militantnog albanskog nacionalizma.
3.) Zapad će svoje učešće u ubistvu Ivanovića pokušati da prikrije upravo optuživanjem Srbije da je ona kriva za likvidaciju jer želi da „blokira dijalog i spreči uspostavljanje dobrosusedskih odnosa sa Kosovom“. O tome nam svedoče i najnovije izjave briselsko-vašingtonskih pudlica poput Adema Vlasija koji je brže bolje požurio da za atentat na Ivanovića optuži „ruske i srpske ekstremiste“. Argumentom da je upravo podrška Beograda (a preko njega i Moskve) „nestabilnom severu KiM“ glavna prepreka za efikasnost daljih pregovora Priština će pokušati da delegitimizuje politiku Srbije (i Rusije) na Balkanu, da oslabi njen stav o neprihvatanju „vojske Kosova“ i da zadobije širu podršku u međunarodnoj zajednici za što brže formiranje tzv. vojske, tvrdeći da je tobože upravo postojanje „snažne oružane sile jedini garant bezbednosti na čitavoj kosovskoj teritoriji“.
Po ovome se vrlo dobro vidi kome u ovom momentu ide na ruku ugrožavanje bezbednosti u regionu i produbljivanje postojećih kriznih žarišta; a taj neko sigurno nije Srbija.
To su Albanci i njihovi najglasniji pokrovitelji sa Zapada kojima je u strateškom interesu da se što je pre moguće stavi tačka na pitanje KiM. Da bi se to uvidelo nije nam potrebna nikakva natprirodna sposobnost ili preterano vešto političko umeće. Dovoljna je prosta politička logika.
Ako pogledamo sa koje strane je u proteklih godinu dana došlo najviše zapaljivih i ratnohuškačkih izjava videćemo da je to albanska strana. A najnovije pretnje Kadrija Veseljija da će svaki pokušaj povratka Srbije na KiM izazvati dalje prodiranje Albanaca, sve do Niša ukazuje na to da su upravo velikoalbanska ideologija i njeni američko-evropski pokrovitelji glavni faktor destabilizacije Balkana.
Država nam se bez sumnje nalazi u izuzetno teškoj i komplikovanoj poziciji gde će svaki naredni potez državnog rukovodstva morati da bude dobro promišljen i osmišljen kako bi se sačuvao suverenitet i zaštitili interesi srpskog naroda.
Ono što se mora imati na umu je činjenica da će svako dalje popuštanje Srbije voditi u nove poraze i nove napade na naš narod, sve dok se sa KiM ne protera i poslednji živi Srbin i ne izbriše svaki trag srpskog državnog i istorijskog kontinuiteta u južnoj pokrajini.
Beograd ne sme da pokaže slabost, jer je slabost hrana našim neprijateljima. Beograd mora da zauzme odlučan državotvoran stav i da veštom diplomatskom i bezbednosnom ofanzivom odbrani interese države i naroda na Kosovu i Metohiji. Prvi koraci u tom pogledu treba da budu načinjeni što pre.
Beograd mora (i može) bez ustezanja da pokrene istragu ovog terorističkog čina, intenzivira saradnju sa UNMIK-om i KFOR-om i uputi zahtev UN u kome će zatražiti sazivanje vanredne sednice Saveta bezbednosti na temu bezbednosne situacije na KiM. Vreme je da se na globalnom nivou skrene pažnja na terorističko delovanje Albanaca u regionu i otvori pitanje rasvetljavanja zločina nad srpskim narodom na KiM.
Na kraju želim ukratko da se osvrnem i na one koji (namerno ili iz neznanja) smrt jednog Srbina, čoveka koji je u poslednjim godinama preživeo golgotu i bio meta neviđene torture šiptarskih kvaziinstitucija, od čije ruke je danas i stradao, koriste kako bi optužili sopstvenu državu za učešće u eskalaciji krize, kada je svakom politički bar malo svesnom i razumnom pojedincu (koji se ne nalazi na platnom spisku neke od zapadnih struktura) jasno odakle dolaze signali za novu destabilizaciju regiona. A to sigurno nije Beograd.
Pozivam ih da ne nasedaju na propagandu koju šire strani i domaći mediji atlantističke orijentacije, da ne budu „korisni idioti“ u pokušaju neke nove obojene revolucije na ulicama Beograda. Sada nam je potrebno jedinstvo, a ne nove podele. Jer za jedinstvo se, na kraju krajeva, i Oliver borio.
Večna slava i hvala Oliveru Ivanoviću. Srbinu koji je svoje poslednje dane proveo na svetoj zemlji, boreći se da svome narodu omogući bolji, mirniji i slobodniji život.
Iskreno i duboko saučešće njegovoj porodici.
(Vidovdan)