SINDROM LAŽNOG SEĆANJA, VRHUNSKA MANIPULACIJA

Prije nekoliko godina sam primjetio da u meditaciji, odnosno procesu nenapornog držanja pažnje na unutrašnjem ekranu u visini točke između obrva, opažam izviranje sjećanja iz dubina svijesti, ali događaja koji se – nikada nisu dogodili. To snažno i uvjerljivo sjećanje pomalo je otkrivalo da moj um ne memorira samo iskustva vanjske stvarnosti već i one događaje koji su se mogli dogoditi.

Ignoriranjem takvih sjećanja i vraćanjem na prvobitni objekt meditacije pokazalo se da su ona prolazna i nakon nekog se vremena otkrivaju kao sloj iluzije nakon koje dolazi neka druga iluzija koja opet prolazi, da bi se pokazalo da je neka Istina kako je mi volimo zvati zapravo dinamična, stalna i neuhvatljiva mijena. U svijetu duhovnog sve to ima logike, ali u ovoj gruboj vanjskoj realnosti nam nekako izgleda nevjerojatnim da se možemo sjećati nečeg što se nikada nije dogodilo.  Ipak, jedno me nevjerojatno iskustvo u tom stavu temeljito pokolebalo, a kako sam ga podijelio s više ljudi, došao sam do zaključka da je tzv. sindrom lažnog sjećanja moguć i na razini kolektivne svijesti!

Gotovo  arhetipski incident u Ujedinjenim Narodima u vrijeme Hladnog rata bilo je čuveno lupanje cipelom po govornici  lidera SSSR-a Nikite Hruščova. Događaj se odvijao 12. listopada a Hruščov je podivljao nakon primjedbe svog  filipinskog oponenta Lorenza Sumulonga koji je aludirao na sovjetsku politiku kao agresivnu i kolonijalističku poput one koju je Hruščov pripisivao zapadnim zemljama. I danas se sasvim jasno sjećam crno-bijelog, malo iskracanog, filma na kojem se vidi kako Nikita Hruščov galami i udara svojom desnom cipelom po govornici. Ipak  to se nikada nije dogodilo!

Malo je poznato da su Kanadska TV  i NBC pokušali napraviti priču o izgredu na East Riveru. Nakon upornog traganja i razgovora sa svjedocima nisu našli nikoga tko je mogao potvrditi da je doista vidio kako Hruščov udara po govornici. Nije bilo ni filmske snimke ali ni fotografije ovog događaja. I naš novinar Goran Milić svojevremeno je pokušao napraviti priču o ovom ispadu. Nakon što nije pronašao sporni snimak nije žalio truda i posjetio je arhivu samih Ujedinjenih Naroda. Tamo su ga dočekali s nevjerojatnom pričom. Naime, takva snimka nije nikada ni postojala. Kao i desetak mojih drugih prijatelja, Milić mi je potvrdio da se jasno sjeća upravo tog filma.

Zanimljivo je da Nina Hruščova, prapraunuka pokojnog Nikite Hruščova ima svoju verziju ovog čudnovatog događaja. Ona tvrdi da je njen prapradjed tog dana na nogama imao pretijesne cipele i kada se sagnuo da ih skine, s ruke mu je kliznuo sat. Bijesan je, držeći tijesnu cipelu u ruci, mahnuo predsjedajućem Generalne Skupštine, Fredericu Bolandu, najavljujući tako svoju reakciju na provokativnu tiradu filipinskog delegata.

Spomenuta sjedica UN-a pravi je rašomon. Naime, svađu je zakuhao i Edvard Mezincescu, rumunjski zamjenik ministra vanjskih poslova čija je diskusija bila toliko uvredljiva da mu je predsjednik Boland, crven u licu, isključio mikrofon. Dio delegata nagađao je kasnije da je Hruščov lupao po stolu cipelom prije nego što se popeo na govornicu.  No, ne samo da nema nikakve snimke koja bi to potvrdila nego je nejasno kako se onda svi sjećamo kako je stajao za govornicom i izvodio predstavu koja će ući u povijest.

Incident Nikita Hruščov u svojim memoarima uopće ne spominje, ali tvrdi da je u jednoj raspravi u Dumi (ruski parlament, op.a.) podgrijao argumente protiv Francove diktature u Španjolskoj udaranjem cipelom po govornici. Je li se i sam Hruščov sjećao nečeg što se uopće nije dogodilo i to projicirao u drugo vrijeme i na drugo mjesto? Naime, u fusnoti uz tu priču jasno piše da se radi o nečemu što se vjerojatno uopće nije zbilo i čega se Hruščov krivo sjeća!

Kontaktirao sam i njegova sina Sergeja Hruščova, sada suradnika Watson Instituta pri američkom Sveučilištu Brown na Rhode Islandu. Priznao je da je i sam vjerovao da se 12. listopada zbilja dogodio nemili incident. No, nakon pomnog istraživanja ustanovio je da se to nikada nije dogodilo. Istinu, kako je on vidi, objavio je u izmijenjenom  izdanju svoje knjige „Nastajanje Supersile“ iz 2003. godine a slična je verzija objavljena u djelu posvećenom 100-godišnjici rođenja legendarnog tajnika UN-a Daga Hamarskjelda, „Avantura za mir“. Hruščov je cipelom samo mahnuo predsjedavajućem tražeći tako riječ.

Danas se svi, pa čak i oni koji se Hruščovljevog udaranja cipelom po govornici UN-a jasno sjećaju, slažu – to se nikada nije dogodilo. Saznanje da se na neki način jedno takvo pogrešno sjećanje takvom silinom ugnijezdilo u kolektivnom sjećanju cijelog čovječanstva, potaknulo je i druga istraživanja koja će dovesti do fantastičnih spoznaja o moći ljudske imaginacije i njenoj podložnosti emocionalno nabijenim sugestijama.

Kronološki najbliži vremenu Hladnog rata jest uspon neobične religije u SAD. Riječ je o Scijentološkoj Crkvi izrazito plodnog pisca znanstvene fantastike Rona Hubbarda. I njegovim tvrdnjama da  „Isus Krist nije realna povijesna ličnost već usadak u kolektivno sjećanje cijelog čovječanstva“. Hubbard je tvrdio da je cijelo čovječanstvo zapravo besmrtno živo biće imena Thetan koje izvorno nije s ovog planeta nego je ovdje zarobljeno u materiji, energiji, prostoru i vremenu. Spas pojedinca koji je thetan dolazi kroz proces „auditiranja“ koje uklanja „engrame“, sjećanja na boli i nesvjesne trenutke prošlosti. Oslobođenje  od okova sjećanja obećaje vladavinu nad spomenutim kozmičkim faktorima a Hubbard obilno svoju vjeru zalijeva terminima iz znanstveno fantastičnih romana i katastrofičnih vizija davno propalih civilizacija od kojih nas dijeli Vatreni Zid, prepreka u svijesti koju možemo preskočiti samo kroz spomenuti postupak „čišćenja“. Kako je iz Hubbardovih zapisa razvidno da se on sjeća događaja o kojima je ovdje riječ, postavlja se pitanje – ne radi li se zapravo kod njega o sindromu lažnog sjećanja? Na to upućuje miješanje slika iz mašte i stvarnosti. Primjerice, on svemirski brod kojime je vladar Xenu, gospodar Galaktičke Federacije Teegeeack, prije 75 milijuna godina stigao na Zemlju opisuje kao „identičan zrakoplovu DC-8″, najmodernijem modelu takve letjelice iz svog vremena. Pretakanje likova iz arsenala znan-fan mistike u stvarnost svog vremena daje amalgam koji se savršeno uklapa u opise iskustava osoba koje su bile žrtve sindroma lažnog sjećanja. Postupak auditiranja vrlo je sugestivan jer inzistira na istjerivanju i najdetaljnijih sjećanja na vidjelo, u procesu neprekidnog poticanja. Impresivna obećanja više svijesti i kontrole nad prirodnim zakonima čine ovu originalnu religiju vrlo privlačnom i svijetu show businessa. Ni skandali među kojima i onaj kada je sam Hubbard izbačen iz vlastite crkve nisu naštetili popularnosti ovih vjerovanja. Jer ta su vjerovanja ona koja prozivaju sve druge kao one čiji je pogled zastrt iluzijom i život začinjen nečistom svijesti. Kada bismo enigmi zvanoj scientologija pristupili imajući na umu koncept projekcije, sklonosti ljudi da u drugima najviše mrze ono čega se u sebi najviše boje, ne bismo bili daleko od toga da nam na pamet padne misao da ništa nije stvarno ili još bolje, da ništa nije do kraja stvarno.

Vrlo zamršena znanstveno-fantastična teologija koja iz igre izbacuje koncept boga našla je podosta sljedbenika prije svega zahvaljujući sugestiji da je čovjek kao takav bog kojem je, uz adekvatnu tehnologiju svijesti, sve dostupno. To se najbolje iščitava iz riječi samog Rona Hubbarda: „Kada se pročistite i postanete clear (stanje koje je cilj prakse dijanetike u sklopu scientologije, op.a.), krenuti ćete na put na kojem  vas na kraju čeka sposobnost vladanja fizikalnim zakonima, ljudima na daljinu, kao i moć stvaranja svjetova…“.

Sedamdesete godine prošlog stoljeća iznjedrile su najmonstruoznije primjere sindroma lažnog sjećanja koji i danas predstavljaju nerazjašnjenu zagonetku za znanost koja se bavi tajnama ljudske svijesti, kako pojedinačne tako i kolektivne.

Vrijeme je to kada se javljaju stotine svjedoka koji iznose dvije različite ali strukturalno slične priče.

Prve se odnose na otmice od strane vanzemaljskih bića kojih se neki odjednom počinju sjećati do u detalje. Prije svega pod utjecajem hipnotičkih seansi za koje će se tek kasnije shvatiti da su koncipirane tako da potiču sjećanja na događaje koji se nikada nisu dogodili. Planetarnu je slavu postigla priča bračnog para Betty i Barney Hill. Njih su vanzemaljci „oteli“ na autoputu u New Hampshireu a svega su se sjetili nakon što su primjetili da im nedostaje nekoliko sati života i podvrgli se hipnozi. Priča im je bila plastična, uvjerljiva i fascinantna. Slijedili su mnogi drugi, od kojih je respektabilnu slavu doživio i Whitley Strieber prema čijoj je knjizi snimljen i vrlo uzbudljiv igrani film. Epidemija otmica bića iz „letećih tanjura“ profilirala je čitavu jednu granu psihologije i potresala Ameriku bez obzira na upozorenja da se možda ipak radi o konstruktu ljudske mašte. Kako se radilo o benignom fenomenu nitko nije smatrao da treba previše kopati po iskustvima za koja je postajalo sve jasnije da se javljaju kod ljudi određenog, prepoznatljivog, psihološkog profila. Pomalo ali diskretno su se počeli i donedavno entuzijastički raspoloženi znanstvenici sve kritičnije izražavati o ovoj pojavi za koju su potvrdu donekle nalazili u „umetcima“ navodno izvađenima iz tijela onih koji su oteti. No, ni te „umetke“ nitko nije ozbiljno ispitao a sve se više čuju komentari da za otmice nema pravog dokaza.

Stvari su poprimile ozbiljnije razmjere pojavom knjige „Mišel se sjeća“ („Michelle Remembers“) autora Lawrencea Pazdera i Michelle Smith. Ona je pacijentica koja se njemu, psihijatru, obratila zbog depresije za koju nije znala što joj je uzrok. Pod hipnozom se „sjetila“ da je kao dijete sudjelovala u ritualima kulta obožavanja Sotone i bila seksualno napastovana. Po njenom sjećanju, nakon nekoliko godina je prepuštena normalnom životu kao da se ništa posebno nije dogodilo. Pažljivijim proučavanjem tvrdnji Michelle Smith, kasnije Pazder, može se vidjeti da je opisala nešto čega u ovoj stvarnosti zapravo nema. Tako je tvrdila da se s kultom srela u mauzoleju groblja Ross Bay, u kanadskom gradiću Victoriji. Već prvi pogled na to groblje ukazuje na činjenicu da je nemoguće održavati krvave rituale u takvoj blizini obiteljskih kuća koje groblje okružuju. Također, opisi u kojima se spominju grobovi s kamenim pločama koje su se pomicale kako bi se grobovi otvorili ne odgovaraju fizičkim činjenicama. Naime, na groblju uopće nema takovih grobova a ploče koje ih prekrivaju toliko su teške da ih je nemoguće pomaknuti bez uporabe znatne sile. Neistinitim se ispostavila i tvrdnja o saobraćajnom udesu koji je kult navodno inscenirao a sve je teže bilo prihvatiti i priču da su se članovi kulta prepoznavali po odrezanom srednjem prstu jedne ruke. Konačno, opisani sotonistički obredi su odgovarali opisima afričkih vjerskih ceremonija koje je Pazder proučavao ranije. I Michellina je obitelj dala niz podataka iz kojih je bilo jasno da je djevojka sve izmislila, od njenog više-manje nesretnog djetinjstva do saobraćajnog udesa koji je vidjela i trovanja terpentinom pastom za cipele koje je namjerno  progutala. Poslano je pismo upozorenja svima koji su htjeli priču ekranizirati, a javila se i Katolička Crkva čiji su prelati ustvrdili da je jeziva priča djelo mašte iako Michelle u nju vjeruje kao autentičnu i sjeća je se sasvim jasno.

Kao i u slučaju otmica od strane vanzemaljaca, knjiga je postala okidač za pravu epidemiju sjećanja na maltretiranje od strane roditelja, seksualne torture iz najranije mladosti i nezamislive perverzije naizgled mirnih i brižnih roditelja. Kako je broj onih koji su kategorički tvrdili da su u najranijoj mladosti seksualno eksploatirani od strane svojih roditelja koji su pripadali sotonističkim kultovima rastao, netko je konačno posumnjao da bi se moglo raditi o nečemu što se nikada nije dogodilo.

Ipak, prije toga se zbio povijesni slučaj vezan uz dnevnu školu McMartin iz Manhattan Beacha u Kaliforniji. Nakon što je jedno dijete optužilo zaposlenika škole za seksualno zlostavljanje, gradski je šerif uputio pismo na nekoliko stotina adresa ranijih i suvremenih polaznika škole. Naravno, s upitom dali su možda imali slična iskustva. Ovo je pismo procurilo u javnost i pokrenulo neviđenu histeriju. Psiholozi su ispitali stotine djece a kod čak njih tri stotine utvrdili da su bila seksualno zlostavljana ili podvrgnuta okrutnim sotonističkim ritualima. Priča je istražitelje vodila u kompleks tunela ispod škole, na snimanja pornografskih filmova, žrtvovanja životinja i na sotonske rituale. Započeo je nadulji kriminalni sudski proces u povijesti Kalifornije koji je završio bez ijedne presude! Postupno je postajalo jasno da su djeca u intervjuima zapravo navođena na potvrđivanje unaprijed formuliranih zaključaka psihologa i psihijatara pa su se tako pomalo osamostalila u konstruiranju virtualne stvarnosti. Na kraju je svima bilo jasno da su sve masne priče o mračnim ritualima rezultat dobro navođene mašte nezrelih dječjih mozgova. No, ni to nije spriječilo širenje epidemije ludila sjećanja na seksualno zlostavljanje u mladosti na Kanadu, Veliku Britaniju, kontinentalnu Europu, Australiju i Novi Zeland. Broj je slučajeva koji su procesuirani do kraja 80-ih  skočio na tisuće a uvjerenje da Sotona viri iza svakog ugla nekontrolirano se razlilo diljem „slobodnog svijeta“. Ulje je na vatru dolio i psiholog Roland Summit, koji je 1978. godine napisao da „djeci treba vjerovati kada govore o seksualnom zlostavljanju ma kako njihova priča djelovala nevjerojatnom“.

Mnoga su javna glasila spremno objavljivala i najnevjerojatnije priče o seksualnom zlostavljaju, a među njima se ističe primjer Independenta koji je objavio „ispovijest“ stanovite Joanne, 28-godišnjakinje i kćeri mornaričkog časnika za kojeg je tvrdila da ju „je napastovao olovkom kada je imala manje od jedne godine“ te „silovao kada je bila u dobi od osam godina“. Kasnije je za silovanje optužila i svog djeda, a tražila je i novčanu naknadu ucjenjujući oca i djeda potvrdama svog terapeuta. Pomna je istraga pokazala da Joanna pati od nečeg što se sada spominje kao dijagnoza – sindroma lažnog sjećanja. Do njega dolazi kada se osoba obrati terapeutu zbog problema poput migrene i depresije  a on je u postupku terapije navede na sjećanje na incest koji se nikada nije dogodio. Stručnjaci već tada upozoravaju da seksualno zlostavljanje postoji ali se događa neuporedivo rijeđe no što se to obično vjeruje. Sve se više ovakovih sjećanja krsti imenom „pseudomemorije“ iako je jasno da se mnogi koji ih imaju istih sjećaju posve jasno, kao da su sasvim stvarna. U tome i jest fascinantna moć „sindroma lažnog sjećanja“.

Neki misle da je samo nastajanje psihoanalize otvorilo vrata ovakovim manipulacijama. Zna se da je Sigmund Freud dobro iz prakse poznavao značenje seksualnog nagona u životima ljudi a i ustanovio je metodu oživljavanja potisnutih trauma,  što se nije nabolje odražavalo na pacijente pa je od nje diskretno odustao. Kasnije će mnogi upozoravati da je „auditiranje“ koje je propovijedao Ron Hubbard zapravo inačica ove odbačene Freudove metode. Otac psihoanalize je, prema vlastitim riječima, u dobi od 41 godine završio s analiziranjem samog sebe. Posve neočekivano, nije to smatrao nečim posebno poželjnim. Rekao je da je razriješenjem unutarnjih konflikata zapravo „izgubio dio svoje ličnosti“. Kopanjem po nesvjesnom dijelu čovječje svijesti nastavio je vrlo uspješno Švicarac Carl G. Jung. Ustanovio je pojam kolektivnog nesvjesnog. U pitanju je moćni rezervoar iskustava cijele ljudske vrste i područje potencijalnog duševnog bola ukoliko se u njega zaroni bez potrebne pripreme. Jung je bio svjestan fantastičnih mogućnosti starih rituala  i manipulacije ljudi u masi. U radu s najtežim duševnim bolesnicima je vidio da nas sve veže neka zajednička nit,  vrsta zajedničkog osnovnog obrasca svijesti koji je nazvao arhetipom. Danas često koristimo ovaj izraz iako ne znamo njegovo pravo značenje. Njegov je tvorac Zapadu podario neka tumačenja mitova radi kojih su se vodili čitavi ratovi i upozorio prije svoje smrti početkom šezdesetih: zajednički dio svijesti svih ljudi može biti područje nevjerojatnih manipulacija.

Još je jedan naširoko poznat slučaj pokazao zastrašujuću sposobnost ljudskog uma da, kako je to nedavno potvrdila jedna znanstvena studija, upamti apsolutno sve događaje iz života čovjeka kojem pripada. I da, iz materijala koji je uskladišten u vijugama njegova mozga, može stvoriti savršeno uvjerljiv scenarij.

Još je 1952. godine Morey Bernstein, amater hipnotizer, izazvao senzaciju svojom knjigom „U potrazi za Bridey Murphy“. U njoj opisuje niz seansi s Virginijom Tighe, kućanicom iz gradića Pueblo koja se prisjetila svog prethodnog života kao Irkinja Bridey Murphy iz 19. stoljeća. Jasna sjećanja prizvana u hipnotičkom transu pokazala su da se Tighe sjeća prošlog života od svoje osme godine starosti.

Rođena je u Corku 1806. godine, a sa 17 godina se udala za advokata Seana Briana McCarthya. Umrla je nakon pada po stepenicama a sjetila se i kako izgleda njen grob te nekih detalja u životu nakon smrti, prije rođenja u budućem tijelu. Knjiga je preživjela prve provjere ali su one postale temeljitije nakon što je postala bestseller. Reporteri koji su potražili podatke o rođenju i smrti Bridey Murhpy nisu obavili ništa. Nije bilo traga nikakvoj dokumentaciji kao ni drvenoj kućici koju je Tigheova opisala za vrijeme jedne seanse. Njeni su opisi irske obale bili detaljni i uvjerljivi kao i tvrdnja da je odlazila u crkvu Sv. Tereze. S jednom zamjerkom – ista je crkva izgrađena tek 1911. godine, dakle nakon njene navodne nesreće u kojoj je poginula. Ispostavilo se da je doista postojao stanoviti gospodin Farr kod kojeg je kupovala namirnice. Iz kontroverznih se otkrića nije moglo zaključiti ništa definitivno.  Ispitivanje detalja njenog zaboravljenog djetinjstva u Chicagu pokazalo je da je preko puta njene zgrade živjela Irkinja Bridie Murphy Corkell pa su stručnjaci zaključili da se u dubokom transu prisjetila tog imena a neki su mislili da je iz tog imena izvukla i mjesto svog rođenja u Irskoj – Cork.

Priča Virginije Tighe ni nakon puno godina nije dobila epilog ali se teško oteti dojmu da je njena svijest stvorila čitav svijet u kojem se miješaju mogući stvarni događaji davne prošlosti zabilježeni negdje u kolektivnoj memoriji i podaci koje je skupila u ranom djetinjstvu. Iako od 1966. godine i prvih istraživanja dr Iana Stevensona ima podosta podataka koji govore u korist postojanja barem nekog oblika reinkarnacije, ima onih koji misle da su sva sjećanja ljudskih bića vrsta filma koji se vrti u našoj svijesti a stvoren je isključivo od podataka koje smo upili iz nepogrešivog bunara naših svakodnevnih iskustava i kolektivne svijesti čovječanstva.

Sindrom lažnog sjećanja ima dalekosežni utjecaj na razmišljanja o povijesti koju smo rekonstruirali iz mitova, legendi i zapisa ljudi davnih vremena, kada su se istina i laž ispreplitali u kolopletu raznih interesa, želja i strahova. Svi se danas slažu da je ljudska svijest izložena utjecaju mase ili jake boli bitno sužena i da u tom stanju može prihvatiti kojekakva netočna sjećanja koja postupno postaju dio njene stvarnosti.

Trauma predstavlja ulaz u nesvjesni dio naše ličnosti iz kojeg se kasnije može vratiti na vidjelo dana u najnevjerojatnijim oblicima. To su pokazali i eksperimenti provedeni u SAD pod šifrom MK-ULTRA. Ispitanicima su davane halucinogene droge da to nisu znali a zatim su im usađivane kojekakve ideje na koje su reagirali prihvaćajući spremno svaku sugestiju.

Ova je kasnije ukinuta praksa počela s projektima „Operacija spajalica“ i „Operacija čajnik“ koji su bili povezani s mučenjima zarobljenih špijuna i „pranjem mozga“. Dakako, ne možemo znati dali je naknadno razvijena profinjenija tehnologija usađivanja lažnih sjećanja većem broju ljudi.

U svijetu u kojem živimo za očekivati je da jest.

 

Drago Plečko

Share this post: