Tri “VELIKOSRPSKE” LAŽI zbog kojih će doći do novog rata na Balkanu!

U Srbiji se često čuju mišljanja među običnim narodom: “Nećemo mi ginuti u novim ratovima, nećemo na Hrvata, na Muslimane… za sve su krivi političari, oni nas huškaju na rat, nemojte dati da vas zavedu…”

Meni je jasno zašto prosječan Srbin tako razmišlja, ali prosječnom Srbinu nije jasno da Hrvati i Muslimani tako ne razmišljaju. I nije mu jasno zašto ne razmišljaju tako. Razlog je vrlo jednostavan, odnos Hrvata i Muslimana prema Srbima se zasniva na tri temelja, tri laži:

1. Velikosrpska politika
2. Velikosrpska hegemonija
3. Velikosrpska agresija

Velikosrpska politika

“Velikosrpska politika” je laž koju je 19. vijeku izmislila Austro-Ugraska. Kako nije imala kolonije po svijetu, Austro-Ugarska je jedino mogla kolonizirati Balkan. Na putu Bečkih kolonijalnih ambicija stajala je mala kraljevina Srbija. Srbi su bili jedini narod koji se sam oslobodio od Turaka. Rumnjima su pomogli Rusi, Grcima Englezi, a Srbi su potpuno samostalno izborili svoju slobodu. No, većina Srba tada je živjela izvan te oslobođene srpske države, uglavnom na prostorima pod turskom okupacijom.

Kako je Tursko carstvo bivalo sve slabije, bilo je samo pitanje vremena kada će se svi Srbi ujediniti u jednu državu od Bosne i Hercegovine do sjeverne Albanije (tada još ne postoji albanska nacija, samo razna plemena koja ni ne pričaju isti jezik) i Makedonije (Stare Srbije).

Srbija nije imala ni najmanje pretenzije da u svoju državu uključi i Krajinu i Dalmaciju koje su tada naseljene gotovo isključivo Srbima, ali je zato Austro-Ugarska htjela i Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju. Svaki pokušaj Srba da se obrane od velikogermanske ekspanzionističke politike Beča, Austrija je proglasila “velikosrpskom politikom”.

Kad je u drugoj polovini 19. i početkom 20. vijeka počelo veliko katoličenje Srba i prevođenje u Hrvate, svaki Srbin koji bi se tome odupirao bio bi proglašen “velikosrbinom”. A čak i kada bi Srbija bila u granicama tzv. Velike Srbije, od Makedonije do Karlovca, to opet ne bi bila velika Srbija jer je etnički prostor Srba u srednjem vijeku bio daleko veći. Dušanova Srbija izlazila je na 3 mora, prema genetičkim istraživanjima, a i jezično, sjeverna Albanija, dio Rumunjske i Bugarske je i danas naseljen Srbima.

Ruminji su do 19. vijeka pričali slavenski, dio Bugarske koji se naslanja na Srbiju i danas govori dijalektom bližem srpskom jeziku nego bugarskom, sjeverna Albanija je puna srpskih toponima koji na albanskom ne znače ništa. Prema tome, za Beč i Vatikan, svaki pokušaj Srba da se obrane od njihovih kolonijalističkih aspiracija bio je proglašavan velikosrpskom politikom.

Velikosrpska hegemonija

„Velikosrpska hegemonija“ je laž koju su izmislili komunisti. Nakon što je pobjednička srpska vojska oslobodila Sloveniju, Hrvatsku, Dalmaciju, Slavoniju, Krajinu, Bosnu i Hercegovinu i Vojvodinu i stvorila Jugoslaviju, gdje je Hrvatima i Slovencima dala punu ravnopravnost, nastala je druga laž, ona o velikosrpskoj hegemoniji.

Komunistička partija je po direktivni kominterne (centralno tjelo svih komunističkih partija svijeta) optuživala Srbe da vladaju Jugoslavijom. Komunisti su kao najvećeg protivnika svog dolaska na vlast vidjeli Srbe, narod sa slobodarskom i državotvornom tradicijom koji nije trpio totalitarne režime.

Koliko je njihova optužba o velikosrpskoj hegemoniji bila suluda vidi se iz sljedećih podataka: Zagreb je imao najveći industrijski, populacijski i ekonomski rast u kraljevini Jugoslaviji i u svojoj istoriji za te 23 godine „velikosrpske hegemonije“ od 1918. do 1941.. U Hrvatskoj je samo do 1932. podignuto 27 posto od svih ukupnih industrijskih postojenja u Jugoslaviji, a u Srbiji samo 14 posto. Od ukupno investiranog kapitala Hrvatska je dobila 37 posto, a Srbija 17 %.

Hrvatska je prosječno plaćala po stanovniku 713 dinara, dok je jugoslavenski prosjek bio 777. Porez na zemljište u Srbiji je bio dvostruko veći nego u Hrvatskoj (5.56:10.53) Iako su Hrvatska, Slovenija i Bosna sudjelovale u napadu na Srbiju u 1. svjetskom ratu, Karljevina Jugoslavija je njemačku ratnu odštetu ravnomjerno podjelila na sve djelove Jugoslavije.

Hrvati su činili 23 posto stanovnika Kraljevine Jugoslavije, a svugdje su bili zastupljeni iznad prosjeka. Od svih sudija, Hrvati su činili 28%, odnosno kasacionih sudija 40%, sudija upravnih sudova 34% i državnih savjetnika 24 %. U čitavom nizu viših državnih službi, Hrvati su sudjelovali sa 29,74 posto.

Učešće Hrvata među učitelja narodnih, osnovnih i viših škola bilo je 26,1 posto, učitelja građanskih škola 41,4 posto, učitelja gimnazija 27,1 posto i učitelja učiteljskih škola 28,1 posto. Iako je na Beogradskom univerzitetu studiralo 3 hiljade studenata više, Kraljevina Jugoslavija je Zagrebačkom univerzitetu davala 96% više sredstava.

1918. kad je ušao u kraljevinu Jugoslaviju Zagreb je bio provincijski gradić od niti 80 000 stanovnika. 1941. Zagreb je imao preko 300 000 stanovnika. Kralj Aleksandar izgradio je pola Zagreba, otvorio Zagrebačku filharmoniju, tvornicu električnih instalacija, zološki vrt, tržnice Dolac, hotel Esplanadu, hotel Dubrovnik, prugu Zagreb – Split, radio stanicu, telefonsku centralu, katoličko sjemenište, gradsko kupalište, dalekovod do Karlovca, ogroman stambeni blok najveći u povijesti Hrvatske (cijeli centar Zagreba), nove pruge, prvi neboder u Zagrebu i Hrvatskoj, kompleks škola u Križanićevoj, tvornicu električnih žarulja, kilometre tranvajske pruge i radi novu remizu, novi stambeni kompleksi na Trešnjevki i Trnju koji su do tada bili sela, željeznički most preko Save, Rebro…

Prema tome, svaki pokušaj Srba da održe funkcionalnu Jugoslaviju, slobodnu i nezavisnu, bio je od komunista, a kasnije i fašista proglašavan „velikosrpskom“ hegemonijom. Povijest je pokazala da su Slovenci, Hrvati, Muslimani, Makedonci (i ostale poluizmišljene nacije) svoj zalatn period i ekonomski i kulturološki i sociološki imali samo u Jugoslaviji. Kao što je Evropa dok je surađivala sa Rusijom ekonomski jačala i napredovala, a od kada je uvela sankcije propada, tako su i južnoslavenski narodi bolje živjeli u zajedničkoj državi sa Srbijom. Ali Amerika Evropu plaši Rusijom, a južnoslavenske narode Srbijom.

Velikosrpska agresija

Treća antisrpska laž je ona o „velikosrpskoj agresiji“ kao razlogu za raspad Jugoslavije. Po toj laži koju su izmislili Tuđman i njegovi zapadnjački nalogodavci, za rat nisu krivi Hrvati koju su rasturali Jugoslaviju, nego Srbi koji su bili protiv rasturanja Jugoslavije.

Za rat nije kriv Tuđman koji je izbacio Srbe iz ustava, koji je izvršio etničko čišćenje Srba iz hrvatskih gradova i agresiju na Krajinu, nego Srbi koji su se branili. Nije kriv Tuđman koji se borio za uništenje Jugoslavije nego Milošević koji je bio za to da se u uređenje Jugoslavije ne mjenja. Srbi nigdje nisu prešli pragove svojih kuća, a krivi su za agresiju.

Srbi koji su u Kninu činili 96 posto stanovnika, izvršili su agresiju na taj isti Knin, valjda su sami sebe okupirali. Dok su Srbi pjevali o bratstvu i jedinstvu, Katolička crkva je organizirala orgomne proustaške mitinge još od sedamdesetih godina koje komunističke vlasti nisu zabranjivale. 1971. počele su masovne demonstracije u Hrvatskoj, tzv. Maspok u kojem se Srbima iz Hrvatske prijetilo progonom.

Gdje je bio Milošević 1971.? Na izborima 1990. hrvatski narod je glasao za Tuđmana i HDZ koji su u svom programu imali izlazak iz Jugoslavije, a Srbi u Hrvatskoj su glasali za SDP koji je u svom programu imao ostanak u Jugoslaviji.

Prema tome, svaki pokušaj Srba da brane svoja vjekovna ognjišta u Hrvatskoj i Bosni proglašen je „velikosrpskom agresijom“.

Hrvati i Muslimani tvrde da Srbi već više od 100 godina provode velikosrpsku politiku, hegemoniju i agresiju. Zato je danas u Hrvatskoj 4 posto Srba, a 1910. ih je bilo 25 posto (samo pravoslavnih, bez katolika koji su se izjasnili kao Srbi). Zato je danas u Bosni 30 posto Srba, a 1895. ih je bilo 98 posto (od toga pravoslavnih 43 posto).

Dokle god te 3 laži budu temelj odnosa Hrvata i Muslimana prema Srbima, zapadnim centrima moći neće biti teško da ih pokrenu u nove ratove protiv Srba. Ove 3 laži su ideološki okvir za sve ratove na Balkanu posljednjih 100 godina. I za sve nove ratove koje će doći. Srbi, jesmo li toga svijesni?

(Mediji)

Share this post: