Ako je Juga bila obdanište, Tito je bio vaspitač

nele-karajlic-foto-novosti

Samo su policija i matičar Neleta Karajlića nazivali njegovim pravim imenom. Pitanje da je on Nenad Janković, bilo bi jedno od težih u svakom kvizu. Rođen je sredinom prošlog veka u Sarajevu i to smatra svojom najvećom greškom u životu.

Prvo je rekao „Željo”, pa onda „mama”. Mislio je, naravno, na slavni fudbalski klub. Ali, između „Bitlsa” i „Stounsa” ili „Bijelog dugmeta” i „Smaka”, on je izabrao „Zabranjeno pušenje”.

Napravio je sebi prozor u svet koji se zvao „Top lista nadrealista”. Sa tog prozora dobacivao je svakoj istorijskoj pojavi koja je prolazila ispod njega.

I, šta će drugo, nego da u 52. godini, postane pisac. Objavio je roman „Fajront u Sarajevu”, koji je juče doživeo šesto izdanje. Nele već grize šestu deceniju i nada se da će, i on i tiraž, živeti i dalje…

Ako kažete da ste sve vreme bili u pravu i da ne znate koji vas je đavo terao da to i proveravate, ipak niste očekivali prijem kakav ste u Sarajevu dobili? Da li ste u međuvremenu poverovali u zapadni mit o Sarajevu kao mestu multietničke tolerancije?

Šta me natjeralo da u njega uđem? Dobar restoran i avanturista u meni. Bio sam pod pritiskom ogromnog entuzijazma koje je isijavala grupa od dvadesetak ljudi, mojih prijatelja koji su te večeri sišli s Jahorine u grad. Bilo je veselo i prije, ali i poslije incidenta. Pjevali su mi pjesmu „Istočno Sarajevo, ljubavi moja”.

Da li su vaši razlozi za povratak u rodni grad nostalgični, avanturistički ili merkantilni – mislim na to da ste možda svesno uradili dobar marketing na promociji knjige. Ili ste, priznajte, ipak, priželjkivali da vas Sarajevo prigrliti kao starog rajana?

Nadao sam se da me neće odmah prepoznati. Prošle su tolike godine, mjenjali su se običaji, moda. Prevario sam se. Prvi čovjek koji je vidio moje lice, me je prepoznao i štaviše, bio je podstrekač buke. Ključ nesporazuma između mene i mog grada leži u tome što sam ja, na neki način, bio njegov simbol, skoro pa legitimacija, a istovremeno, ni u jednom segmentu ne djelim njegov zvaničan i uvriježeni stav. To je kao da imate ličnu kartu sa tuđim licem. Ono što sam ja učinio na njegovoj promociji po staroj Jugi više je od svih bosanskohercegovačkih političara zajedno. Govorim neskromno, ne da bi promovisao sebe, već da bi lakše shvatili osnovu našeg sukoba. Svako moje pojavljivanje, što medijski, što uživo, podsjeća njegove stanovnike na ono što oni nisu, a htjeli bi da budu. Tako će biti sve dok sam živ, jer će Sarajevo teško naći zamjenu. Da su je našli, ili čak da je imaju u najavi, pustili bi me da na miru večeram, pokupim stvari i odem odakle sam došao. Oni su uradili suprotno. Podigli su dževu veću nego što je izazvao Papa odlukom da posjeti Sarajevo. Reakcija sajber siledžija bila je slična reakciji djeteta kojega budite iz divnog sna u surovu realnost. A koliko je njihova realnost surova, to najbolje znaju stanovnici Sarajeva. Ne bi im bio u koži nijedne sekunde. Što se moje knjige tiče, njoj više nije potrebna promocija. Ona dolazi do svojih brojnih čitalaca sa i bez incidenta u Sarajevu. Ovaj slučaj samo joj je otvorio novo poglavlje.

Šta je u Sarajevu isto kao nekada?

Jedino što je Sarajevo zadržalo nakon svih ovih godina jeste neutemeljeno visoko mišljenje o sebi, što među stanovnicima Republike Srpske počinje da izaziva podsmijeh. Znate, jedino Sarajlije misle da je život u njihovom gradu neka vrsta privilegije. To mi se nekad čini smješnim, a nekad me i rastuži. I o tome pišem u knjizi.

Tvrdite da niste imali gotovo nikakva osećanja posle 20 godina bekstva iz rodnog grada. I da ste rat preživeli pre nego što je počeo, snimajući „Nadrealiste”. Ali, ja vam ne verujem i ne mislim da ste bili ravnodušni.

Tvrdim to i sad. Strašno je bilo gledati kako jedan grad i jedna zemlja svjesno srljaju u propast. Isto tako je strašno bilo gledati kako „međunarodna zajednica” svesrdno potpomaže taj napor. Svaki njen potez od devedesete do početka rata bio je usmjeren ka što bržem i što krvavijem sukobu. Ja nisam bio nešto posebno politički pismen, ali sam kao mlad čovjek osjećao nevolju. Da nisam snimio „Nadrealiste” u kome sam jasno i precizno rekao šta će se sve dogoditi, ne bih ni sam u to vjerovao. Ali sam ih snimio i to predskazanje mi niko ne može negirati. Ali narod je posebno biće, odvojeno od pojedinca i njegovog razmišljanja.

Morate priznati da je suludo da mi danas, toliko godina poslije stravičnih događaja, taj isti grad ne vjeruje i mrzi me iako se kitio i „Nadrealistima” i „Zabranjenom pušenjem”, projektima koje sam manje ili više ja napravio i čiji sam sinonim, čak i kad nisam dio toga.

I danas, kada sa najboljom namjerom pokušavam da saopštim mišljenje da su izbori iz 1990. godine i rat par godina kasnije u uzročno-posljedičnoj vezi, na mene se baca drvlje i kamenje. Kao da su zaboravili da su nacionalne stranke pred same izbore ušli u koaliciju. Kao da su zaboravili da su glasači bili instruirani da glasaju paralelno za tri nacionalne stranke a protiv građanskih partija, tako da je i tehnički jasno da ako si glasao za Aliju, automatski si glasao za Radovana. A čovjek je u to vrijeme trebalo da bude dobar komad budale, pa da pomisli da se njih dvojica mogu nešto dogovoriti.

Varam li se ili ste pokazali nostalgiju prema maršalu Titu dok ste gledali svoju staru fotografiju i portret Josipa Broza u pozadini. Davno ste na koncertu isprovocirali čitavu Jugu sa uzvikom „Crko maršal!” Da li biste danas uzviknuli „Živeo maršal”?

Teško da imam neku nostalgiju prema Titu. O njemu sam, kao i o svemu ovome što vam odgovaram, dosta toga rekao u svojoj knjizi, koja doživljava, za manje od godinu dana, svoje 600. izdanje. Napisao sam da ako je Jugoslavija bila obdanište, Tito je bio njen vaspitač. Koliko je bio svjestan činjenice da iza sebe ostavlja pakao, vjerovatno nikada nećemo saznati. Međutim, raduje me da njegov mit polako jenjava, da se sa mnogo manjim intenzitetom ukrštaju koplja između onih koji ga obožavaju i onih koji ga mrze, tako da ćemo u doglednoj budućnosti imati prilike konačno da pročitamo ozbiljnu, nezavisnu i emocijama rasterećenu studiju o, bez sumnje, najzagonetnijoj ličnosti dvadesetog vijeka. Možda ćemo konačno saznati, gdje se i kad rodio, koliko je imao godina kad je umro, da li je bio Rus, Hrvat, Poljak ili Jevrej, da li je bio samo jedna osoba ili više njih i da li je bio svjestan onoga šta nam ostavlja u amanet. Teško da bih mogao da ga poželim ponovo kao vođu, ali ne bi nam bilo loše da se iz ovog kazneno-popravnog doma u kome smo više od trideset godina, barem samo na tren, vratimo nazad u obdanište.

Naime, svom prijatelju pišete da ste u maršalovo doba bili zaraženi srećom, rokenrolom i ljubavlju. Da li ste vi jugonostalgičar i titonostalgičar?

U tom Titovom obdaništu bila je puštena mala dizna kroz koju smo glumili veliki svijet svirajući rok muziku. Sama činjenica da je partija dozvolila da se svira bila je dovoljna da, u zemlji talentovanih ljudi, procvjeta hiljadu cvjetova. Mi smo bili zaluđeni rok muzikom, ona je za nas praktično bila neka vrsta religije. Sjećanje na to lijepo, mladalačko doba čini moju knjigu privlačnom i za one koji su ga proživjeli, ali i za one koji su o njemu samo slušali. Međutim, to vrijeme je isto tako bilo krizno kao i ovo sada. Ono je bilo obilježeno, prvo ekonomskom, zatim društvenom, pa političkom krizom koja je kulminirala stravičnim ratnim sukobom. Međutim, to vrijeme je u sebi nosilo neku zaumnu energiju koja je od jedne male zemlje na Balkanu napravila umjetničku silu. Broj grupa, albuma, filmova, knjiga i svega onoga što jedan ljudski život čini vrijednim živjeti prešao je sve granice koje su nam dali istorijski uslovi, pa se sa pravom to vrijeme može nazvati onim Pavlovićevim rječima „Periklevo doba”. Ako je ovo što govorim jugonostalgija, onda ja to i jesam.

Hoćete li ponovo u Sarajevo?

Da provjerim da li će ovaj put policija brže reagovati? Ha, ha, ha. Ne znam vidjeću. Ako me ponovo ponese avanturistički duh. Ne znam samo da li imam potrebe da ponovo vidim onu sliku grada koju sam ostavio idući kolima prema Jahorini. Svi ti toponimi, kuće, junaci, pjesme, legende i kafane koje sam opisao u svojoj knjizi, manje-više žive samo u njoj. Ovaj grad koji stoji na tom istom mjestu, njih više nema. Ti isti koji su me iz njega izbacili dva puta, nažalost, nisu svjesni da će o njegovoj ljepoti za pedesetak godina biti svjedok samo ova moja knjiga. Ja sam, srećom, zapisao sliku tog grada na vrijeme. Ovi koji sada žive u njemu, bojim se, neće imati o čemu da pišu.

Ali moj slučaj nije samo potvrdio neke osobine Sarajlija o kojima sam dosta znao. Dao mi je i neke odgovore koje dugo tražim o Srbima. Zapanjujuće je odsustvo svake reakcije srpskih nacionalnih institucija i istaknutih pojedinaca na slučaj mog ponovnog susreta sa Sarajevom. Napad koji sam preživio, nije rezultat netrpeljivosti Sarajlija prema meni pjevaču i humoristi, već prema mojoj misli i svemu onome o čemu govorim i pišem u svojoj knjizi, a između ostalog i o velikoj seobi onih koji su napustili Sarajevo a kojih je bilo skoro pa kao pod Arsenijem Čarnojevićem. Kao da niko nije čuo larmu i bijes koji se prosuo društvenim mrežama protiv mene, kao da su neprimjetno prošle silne uvrede na moj račun i račun naroda kojem pripadam. To zatvaranje očiju pred događajima, specijalitet je „institucionalnih Srba”, onih koji su vodili ovaj narod u poslednjih sto i kusur godina. Sada mi je jasno, kako se moglo dogoditi, da sve važne odluke donesene u dvadesetom vijeku prođu bez ijedne reakcije srpske političke elite. Jednostavno, nisu htjeli da mješaju u sudbinu vlastitog naroda. Lakše je bilo da je odradi neko drugi. Srbin, kada god su pored njega tutnjali istorijski vozovi, kao da je namjerno okretao glavu u stranu. Zatim se čudio kako ga ti vozovi razvlačiše na sve četiri strane.

Kako su elite branile mene, tako su branile i Kosovo

– Sada mi je jasno kako se moglo dogoditi da se stvara Jugoslavija svjesno, bez saglasnosti Hrvata i Slovenaca, kako je Tito dobio građanski rat, kako su crtane avnojevske granice, kako se jug Kopaonika dao Kosovu, kako je dopušteno da se mjenja demografska slika srpske južne pokrajne, kako se pisao ustav iz 1974. Srbi su to institucionalno prespavali, isto kao što su prespavali i linč kojeg je preživio jedan njihov popularni zemljak braneći njihova istorijska prava. U tom linču ne bi bio žrtva taj zemljak, već misao i sjećanje na sve one koji su u ratu doživjeli njegovu sudbinu. Izbjeglištvo! Naše institucije moj slučaj nisu primjetile. Imale su važnija posla. Kako su branili mene, tako su branili Kosovo.

Jedini put kada je srpska elita probala da anticipira događaje iz budućnosti bio je memorandum SANU iz osamdesetih godina prošloga veka, ali i to je učinio pogrešno. Pripremio sa za dijalog sa bivšom braćom, ne predvidjevši da će Zapad stati na protivničku stranu. A to je jedino bilo važno. Možda je, onda bolje da se ni ne mešamo u vlastiti život – kaže Nele Karajlić.

(Politika)

Share this post: