Kusturica: Neće tu biti Andrića da posmatra prolaznike…

Intervju

Neće tu biti Andrića da posmatra prolaznike, stajaće Sidran i elita skrojena po mjeri Bošnjaka.

 U trenucima slabosti, Sidran je negdje rekao da ću ja biti najveći gubitnik u ovom ratu. Kako su u međuvremenu stvorene lingvističke razlike, ne znam tačno šta to na njegovom jeziku znači.
Nadam se da ne misli na bogatstvo u kućama i stanovima koje smo moja porodica i ja ostavili kao babine Muslimansko-hrvatskoj federaciji.
Pošto vidi da je meni dosta da budem literarni junak, mislim da on govori o vlastitim dobicima.
Njegova, sada već stvarno bivša žena, Šahbaza, u Zagrebu se povjerila svojoj prijateljici kako su joj Srbi oduzeli grad a Muslimani muža.
To je bilo na početku rata. Srbi su joj  na kraju vratili grad, ali Muslimani nisu muža. Rat ga je gurnuo u zagrljaj djevojke iz Istočne Bosne.
Žena je mlada i rodila mu je sina Irfana.
Zato kada psuje Karadžiću majku četničku vjerujem da onom fakinskom stranom Sidrana, u sebi, da ga niko ne čuje, kaže bivšem prijatelju: „Hvala ti, Rašo“.
Ne zbog toga što njegova bivša žena tvrdi kako se nikad ne bi domogao mladice da mu nije bilo rata. To je mjera njegove i njene prostote. Iz te prostote on je bježao u poeziju dok je za nju imao municiju.
Koliko god je ovaj rat bio nepravedan prema Muslimanima, prema njemu je bio pravedan. Oženio se mladom ženom, dobio sina i postao nacionalni junak. Sve je to postao bez da je napisao jedan ozbiljan roman.

Kada se  podvuče crta ispod svih Sidranovih slabosti, na kraju ostaje strah kao njegova najjača reakcija na ovaj svijet. To je onaj strah preko koga je ovaj divlji rat mogao da ga ili definitivno dokrajči ili oslobodi.

Kod njega se desilo ovo drugo. Rat je njemu skinuo sa vrata svu težinu internacionalnih zadataka. Sve protivrječnosti proizvedene u mirna vremena rat je razriješio. Prema tom čovjeku rat je bio pravedan.

U podjeli između dobitnika i gubitnika, u parku kraj ekonomskog fakulteta, gdje su nekada stajale bronzane biste jugoslovenskih pisaca, izlivaju se bronzane glave novih idola.

Neće tu biti Andrića da posmatra prolaznike. Stajaće tu Sidran i ostala elita skrojena po mjeri i potrebama Bošnjaka. Ako stvari budu tekle novom brzinom, pojaviće se Sidranova glava prije nego što umre.

Sve su prilike da će se isto desiti i Ibrišimoviću. Tada će, sa prozora mog nesuđenog stana u ulici Petra Preradovića 1 u kojem živi Nedžad Ibrišimović, moći da uživaju ova dva prijatelja u svojim bronzanim glavama.

Gledaće kako se ponašaju mangupi pijanice i golubovi. Ako se ne desi neko sranje, nešto nepredviđeno, zajedno će velikani  uživati u svojim spomenicima.

Vrhunac zadovoljstva će ipak biti kada Sidran pijan krene kući. Tada će  malo veći mangupi, nestašna sarajevska djeca, iz trbuha govoriti:

— Halo, pjesnik, akademik, popije li se šta?

Oni malo mlađi će ga posmatrati  kako ne zna u koji haustor da uđe i stigne do svoga stana. Šapatom će se dječurlija domunđavati:

— Evo čika Avde, našeg najvećeg živog umjetnika!

Pjesnik će nešto nerazumljivo mrmljati, ali dok ga dječurlija budu vukla za pantalone, on će vjerovati da je bog. Pravi pravcati provincijski gigant.

(Sputnik)

Share this post: