Ovo je prava istina o životu u Evropskoj Uniji…

Usklađivanje

Dođite u Hrvatsku, čak i neke druge zemlje “Nove Evrope” poput Bugarske i Rumunije.

U centru metropola ćete videti ljude kako šeću duž elitnih okupljališta, od restorana do restorana, od elitnih butika do kafe barova.

No sve ovo je samo fasada, jer samo nekoliko desetaka kilometara dalje ćete videti porušene tvornice, videćete prostim okom vidljivo siromaštvo. Videćete kako je Evropska unija slomilanjihove ekonomije i ljude koji uzalud pokušavaju naći posao.

Ono što nećete videti su srećni mladi ljudi, jer su neki od njih zemlju zbog posla napustili privremeno, a drugi zauvek.

Čini se da postoji sloboda govora i da je moguće kritikovati vladu, ali ne previše, dok je kritikovati poslodavca ravno samoubistvu.

Ako ikad, ne daj Bože, kažete nešto u prilog Rusije, otvoreno ili ne, ćete dobiti etiketu špijuna, sudionika optuženog za sve smrtne grijehe.

Rekli su nam da Evropska unija znači otvorene granice i da možemo slobodno odmarati po zapadnoj Evropi, ali ko će ići? Iako je prema metodologiji Međunarodne organizacije za rad (ILO sezonski prilagođena stopa nezaposlenosti u decembru u Hrvatskoj iznosila 11,4 posto, to slatka laž službenih statistika Evrostata i vlade.

U stvarnosti je nezaposlenost dvostruko veća i najmanje četvrtina radno sposobnog stanovništva ne može naći posao. ko može raditi, granice su mu otvorene. Srećan put!

Ali, ko su oni koji odlaze? Možda menadžeri, tehnolozi i inženjeri? Ne, odnosno, njih ih je vrlo malo. To su radnici koji peru posuđe po restoranima, rade na gradilištima i njeguju umiruće bogate Evropljane po zapadu. Radnici migranti! To je ono što nam je dala Evropska unija, sposobnost da bez vize radimo kao nekvalificirana radna snaga.

Da, otišli suu EU, ali Evropska unija nikako da dođe do njih Još uvijek imaju iste korumpirane vlade, iste korumpirane zvaničnike, a dobili smu i stroge propise, pravila i metodologije Evropske unije.

Uništeni i slomljeni od strane EU, ali se to pravdalo kao nužne privremene nedaće tranzicije. Brisel im daje  neke poticaje za razvoj, a što se događa s novcem, niko ne zna. Sav novac završava u džepovima državnih zvaničnika, pa čak i ako se negde potroši, to su uvijek “njihovi” projekti.

Nesposobne vlade dobivaju kredite od Međunarodnog monetarnog fonda ili se zadužuju na tržištima kapitala “po povoljnim uslovima”. Kako to divno zvuči, iako se uvijek lukavo prešućuju diktati nove ekonomske politike, što su uvijek  strogi uvjeti koji na kraju uništavaju ekonomiju zemlje.

Penziona reforma u Hrvatskoj, zbog koje su dobili pohvale iz MMF-a i Svjetske banke, prošla je neopaženo, a oni koji su rođeni nakon 1962. će imati penziju da s njom neće preživjeti ni deset dana u mjesecu, ako je uopšte dožive.

Ranije je cijela industrija sistematski uništena, privatizovano je sve što je vrijedilo, a ostatak je izrezano u staro gvožđe. Poljoprivreda je potpuno uništena, kao i sistem visokog obrazovanja. Sada imamo masu nekakvih fakulteta na kojima se za mito izdaju diplome visokog obrazovanja. Sve što možemo ponuditi za izvoz je jeftini nekvalificirani rad.

Bijela kuga i depopulacija prijeti da uništi neke zemlje. Bugara danas ima jedva 9 miliona, dok u Hrvatskoj službeno živi 4,2 miliona ljudi, iako demografi upozoravaju da bi stvarna brojka mogla biti 3,8 miliona.

Mladi parovi više ne žele imati decu. Ko može taj bježi i ostavlja decu roditeljima, čime se stvara generacijski jaz. Dijelu mladih ljudi koji rade na Zapadu decu podižu dedovi i bake. Deca ne vide svoje roditelje i  to je takođe, cijena ulaska u EU.

Željeli su drugačiji život, ali nije ispalo tako, iako sami sebi još uvijek ne žele priznati da su okrutno prevareni. Utrčali su bezglavo u EU, bez pitanja i vjerovali su zapadnoj propagandi. Nadali su se da će ulaskom u EU živjeti bolje, ali im je život postao nepodnošljiv!

Ulazak u EU je bio koristan za šaku tajkuna, koji su već ranije kao lešinari nacionalnu ekonomiju doveli do ruba bankrota. Uski krug ljudi živi na visokoj nozi, a većina na rubu egzistencije. A kada se bogati nađu u problemima, onda se metodom Superhika namaknu sredstva po modelu uzmi siromašnima, imaju malo, ali ih je puno, pa se taj novac prusmjeri onima koji su preveliki da bi propali.

Primjer Agrokor, “tprevelik da propadne”, stoga će se već nekako naći model kojim će se spasiti gazda, jer prema nekim izvorima kompanija čini 15% hrvatskog ekonomije, a prema advokatima Todorića iz Jutarnjeg lista 3,3%, što opet nije malo.

Vjerujte u brojku koju hoćete, ali će tranzicija i ulazak u Evropsku uniju dovesti do toga da će država spašavati posrnulog diva, jer u suprotnom slučaju „neće biti novca za penzije, kao što je svojevremeno zaprijetila Vesna Pusić da će se dogoditi ako na referendumu glasaju protiv ulaska u EU.

Sada, kada im je Brisel “velikodušno” dao priliku da im penzione fondove pruzmu privatne firme, svi koji su rođeni 1962. godine i kasnije imaće 27 posto niže penzije, a znatnije smanjenje javnih izdataka počelo bi od 2027. godine jer će uz državu penzije u većem broju početi isplaćivati i privatni penzionskii fondovi.

Izađimo iz Hrvatske na trenutak. U martu 2013 se fotograf, planinar i politički aktivist Plamen Goranov (36) javnim činom samožrtvovanja zapalio ispred opštine Varna. U znak protesta protiv siromaštva, korupcije, nepravde i nebrige vlasti. Ako već njegova zemlja umre, zašto bi on živio?

Ova smrt nije bila jedina. Kasnije je još petero ljudi učinilo isto, među njima otac petero dece, Venceslav Vasilev (53), koji je izgubio je posao, a prinudni izvršitelji su mu oduzeli porodično imanje zbog komunalnog duga od 219 evra za vodu. Kada se zapalio, nezaposleni Trajan Petrov je imao samo 26 godina.

“Ovo se nikada nije dogodilo u povijesti Bugarske! Mi su kršćanska zemlje i ne poznajemo radikalizam i fundamentalizam. Samožrtvovanje ljudi je nešto neočekivano i šokantno.

Za sve kršćane je političko samoubojstvo neprihvatljivo. A mi ne sumnjamo da su ova samoubojstva  politička.

Ako se neko želi ubiti, ima dosta drugih bezbolnijih načina. Kada se samožrtvuje, čovjek ne umire ođednom, nego prethode tjedni mučenja i agonije”, ogorčeno piše legenda bugarskog novinarstva Valerij Naidenov.

Što se dogodilo ne samo s Bugarskom, nekad plodnom i prosperitetnu zemljom?

Neko će reći da po statistikama na primer Hrvatska živi bolje od barem 150 zemalja na svijetu. Koga briga za statistike, ako u januaru dobijete račun za grijanje i struju dva puta veći od penzije.

Nakon toga su Bugari izašli na ulicu, jer je prazan frižider pobijedio propagandu. Političari i elita žive u svom svijetu i vjeruju da je ljude moguće nahraniti govorima o “evropskim demokratskim vrijednostima”. Ali to nije tako.

Onda se tu i tamo pojave izljevi gnjeva i ljudi izađu na ulice. Dođu na protest, ali ne kao građani koji imaju jasne vrijednosti i ciljeve, nego kao ogorčeni potrošači. Mašu, viču i na kraju se umore. Na kraju postoji sam jedan izlaz –pobjeći!

Zanimljiv je vic koji možda još nije došao do Hrvatske, ali bi bio aktualan:

“Postoje dva načina za izlazak iz krize – Terminal 1 i Terminal 2 na aerodromu.”

Mladi, talentirani i tvrdoglavi spakuju stvari i bježe bez osvrtanja, ostavljajući starce da umru u selima.

Tako na primer, dijelovi Hrvatske su doslovno raseljeni, a državni vrh lije krokodilske suze i podsjeća kako je nekada Slavonija hranila cijelu Hrvatsku i dobar dio bivše države, te kako su za vrijeme velike gladi u Hercegovini slavonski seljaci usvajali hiljade hercegovačke dece i spasili ih od sigurne smrti.

Danas Slavonija nalikuje na područje Černobila. Tačni podaci o iseljavanju se kriju, ali su Hrvatsku napustile desetine, ako ne i stotine hiljada ljudi.

Ekonomska kriza se poklopila sa strašnom demografskom katastrofom, a da vlada nije u stanju izraditi jasnu srednjoročnu strategiju demografske obnove.

Možda bi i htjela, ali ne smije. Neki tvrde da će do 2050. ili 2060. godine, potpuno nevažno, broj stanovnika u Hrvatskoj pasti ispod 3 miliona ljudi.

Ovo su prilično taočne procjene, ako uzmemo broj rođenih, umrlih i iseljenih. Gori od Hrvata su samo Estonci i Litvanci, ako se ne varam.

Ova zemlja se nikada nije suočila s ovakvim kolapsom u svojih 1300 godina povijesti, bez obzira u kojoj državnoj zajednici i monarhiji.

Što je još gore, demografsku i ekonomsku krizu prati moralno propadanje. Društvo je sada puno pokvarenije nego u doba bilo koje okupacije, kada su ljudi bili ujedinjeni idejom borbe za oslobođenje.

I što još žele od hrvatskog naroda?

Imali su nekoliko vekova austro-ugarskog i turskog jarma, na što su se već bili navikli. Onda u došli Prvi svjetski rat i Kraljevina Srbija i oslobodila ih, ali očekivanja nisu bila ispunjena.

Kasnije su u inat Srbima pjevali u zboru s Nijemcima i Talijanima, koji su pred najezdom Crvene armije i Titovih partizana pobjegli i poručili nam da se snalazimo kako znamo.

Onda je došla Titova Jugoslavija koja se 1990. “oslobodila sama sebe”.

Kakva može biti njihova budućnost? U redu, žive dan po dan, što i nije loše, obzirom da cijelu istoriju ako izuzmemu se nekoliko svijetlih primjera, sjedili i čekali da ih neko spasi. Ali kako su došli u ovu situaciju?

Mnogi će reći da je bio rat, da su drugi napredovali dok su oni pet godina ratovali, pa pet godina obnavljali porušeno i kakve sve ne isprike.

Laž.

Bili su pijuni na geopolitičkoj šahovskoj ploči i kada je propao Sovjetski Savez pobjedonosne, hladne i željne oči su gledale kako se dograbiti kapitala.

S ratom i bez njega bi kolaps željezne zavjese otvorio put dominaciji svjetske oligarhije pod izgovorom “globalizacije” i ” slobodnog tržišta”.

Vlasnici multinacionalnih korporacija su trljali ruke od radosti i pred njima se otvorio ogroman i bespomoćna teritorija u kojem su ljude ispranog mozga pokorili s naivnim parolama o demokratiji, slobodama i pravima čovjeka.

Plan oligarhije je zapravo bio vrlo jednostavan, kao svi planovi ranijih osvajača. Osvojeno područje iskoristi, poniziti, uništiti, isisati sve iz njega, a za stanovništvo stvoriti stanje permanentnog ropstva. Plan je bio jednostavan, ali su metode bile puno suptilnije, a nije bilo nikoga da se svemu suprotstavi.

Ranih ’90-ih i kasnije su zemlje bivšeg Istočnog bloka i bivše Jugoslavije, koja nije bila njegov dio, preplavili američki ekonomski savjetnici i kosultanti.

Baš kao Pinočeovi “Čikago momci“, grupa ekonomista obučena od strane američkog Ministarstva ekonomije  na univerzitetu u Čikaagu kod  Miltona Fridmana i Arnolda Harbergera.

Bili su dobro obrazovani, uljudni i besprijekorno odeveni ljudi, prema njihovim stavovima nepokolebljive pristalice slobodarske desnice.

Međutim, sloboda u ekonomiji je jedna od najnehumanijih teorija koja negira socijalnu državu, kao i bilo kakve državne intervencije uekonomijiu. U stvari, to je neka vrsta ekonomskog darvinizma.

Neka u slobodnoj konkurenciji preživje jaki, a slabe će se protjerati među horde beskućnika.

Možda tek sada razumijemo razmjere takozvanog slobodnog tržišta i evropskih normi i pravila. Država bi trebala odustati od finansiranja zdravstva, obrazovanja, a porezni i penzioni fondovi trebaju biti privatni.

Ako sami ne odvajate novac za preživljavanje u starosti, onda krivite sami sebe.

Ako ste siromašni i bolesni, sjedite i plačite na ulazu neke dobrotvorne ustanove. Vaša deca su samo vaš problem i ne tražite od države da se brine za njih.

U “pristojnim” zemljama zapadne Evrope s jakim socijalnim politikama se ljudi s ovakvim idejama nisu smjeli ni približiti javnoj upravi, jer bi ih odmah pregazili ratoborni sindikati, ali su u bivšim socijalističkim zemljama dočekani sa svim počastima.

Plaćalo im se za savjete, a lokalni političari su pred njima ustajali na stražnje noge, začarani frazama o “reformi tržišta”.

Posledica svega je da su zapade kompanije u bescjenje pokupovale doslovno sve strateške sektore. Jedno se vrijeme od tog novca čak živjelo dobro, ali je kasnije sve došlo na naplatu. Naravno prodaja nacionalne imovine se neminovno odrazila na BDP i prihode stanovništva. A kako su samo svi bili sretni zbog “stranih ulaganja”.

Osim toga, ovi su emisari podučili naše zvaničnike kako je za demokratiju dobro da vlada novac poreznih obveznika troši na prozapadne nevladine organizacije. Na kraju su se pretvorili u koloniju pod političkom kontrolom Evropske unije.

No, imaju sada narodu bivših socijalističkih država predivne mogućnosti. Na primjer, mogu napraviti salatu i sve kupiti u supermarketu preko puta.

Turski ili jordanski “plastični” paradajz “paprika” iz Holandije, luk iz Kine i sir iz Francuske.  Obim hrvatskog uvoza i izvoza voća i povrća je katastrofalan, a oni bagerima zakopavaju tone mandarina, dok rakiju peču krišom u podrumima, kao Al Kapone.

Proizvodnja alkohola u privatnom sektoru je strogo regulisana i vjerojatno će u dogledno vrijeme biti zabranjena, a stara izreka kaže da je selo bez rakije, kao selo bez crkve.

Dobro, zašto su pristali na kapitulaciju. Veliku su ulogu odigrali mediji i takozvani tink-tankovi koji se finansirno od strane američkih, a dijelom i evropskih fondova.

Sve ove institucije dopunjavaju jedna drugu, a zajednički moto i nit vodilja im je – demokratija. Tako postoje fondacije za demokratske studije i instituti za liberalne strategije, koji nikada ne otkrivaju prave ciljeve.

Ljudi žive u njihovo u zatočeništvu i postali su žrtveni pijun na šahovskoj ploči. Služe interesima drugih i kvare odnose s onima s kojima možemo raditi na obostranu korist. No,njihovi evropski i američki prijatelji ih tapšu po ramenu i govore:

“Bravo, dečki! Imate demokratiju! “.

No, što znači ta demokratija? To nije vladavina naroda, nego moć “demokrata”.

(logicno.com)

Share this post: