RAT U SIRIJI: PROPAST ZAPADA NA BLISKOM ISTOKU

amerika-vojska

Građanski rat u Siriji jedan je od najtragičnijih sukoba u istoriji čovečanstva, a jednom kada se okonča, ostaće zapamćen po nevjerovatnim zverstvima i brutalnosti koju su u propagandne svrhe, video snimcima, pedantno dokumentovali sâmi izvršioci tih strašnih zločina protiv čovečnosti.

Na snimcima se vide žrtve i njihove nemilosrdne ubice, ali ne i lјudi koji su te maskirane dželate obučili, organizovali, koji ih i danas finansiraju, naoružavaju i zloupotreblјavaju za svoje cilјeve. Ne radi se ovdje samo o svirepom ubijanju civila i zaroblјenika.

I sâmi vojni sukobi obilјeženi su ostrašćenim fanatizmom i mržnjom džihadista kakvi su rijetko kada prije viđeni, ali su kreatori ove tragedije povukli početne poteze na strateškoj tabli proračunato i hladnih glava, daleko od krvi, dima i vatre, daleko od Sirije.

Kako je milost davno isahla iz srca ovih lјudi tako i lјudskosti ponestaje u nekada mirnoj, stabilnoj i bogatoj Siriji. Ta bliskoistočna država je bila multientička i multikonfesionalna ali je život u njoj van svake sumnje, bio harmoničan i sasvim srećan.

Umjesto toga danas Sirijom vladaju strah i užas, nasilјe i smrt. Po najnovijim podacima, gotovo pet miliona Sirijaca je zbog ratnih dejstava moralo da napusti svoje domove i zemlјu. Najveći dio njih nalazi se trenutno u Turskoj, Jordanu, Libanu ali i u evropskom zemlјama.

Broj poginulih kreće se po podacima Ujedinjenih nacija negdje oko 400.000 lјudi. Humanistima i altruistima sirijski predjeli oslikani krvlјu, sada liče na predvorje pakla iako sirijske vlasti rade sve da se na teritoriji koja je pod njihovom kontrolom, život odvija što je normalnije moguće.

Očevi ove kataklizme, oni koji su patentirali i u delo sproveli, veliki projekat pod imenom Arapsko prolјeće, nijesu mnogo razmišlјali o žrtvama, uništenim životima, mrtvoj djeci i rekama izbjeglica. Cilј opravdava sredstva, zar ne?

Nepodobne režime trebalo je zameniti poslušničkim ili u slučaju Sirije, haosom i bezumlјem koje je trebalo da zapali celi region. Da su nesretnici koji su 15. marta 2011. godine izašli na ulice zavedeni lažnim obećanjima znali kakva ih sudbina očekuje dva puta bi razmislili prije nego što su se upustili u nasilne demonstracije protiv sirijske vlade.

Kolovođe su imale svoju računicu, oni su tobožnju borbu za demokratiju dobro unovčili, ali istinska plata njihovog truda na kraju je bila uništena otadžbina.

Oni koji su na demonstracije izašli nezadovolјni stanjem u zemlјi trebalo je da budu svjesni toga da nijedna suverena država neće i ne smije tolerisati oružane pobune na svojoj teritoriji, pa to nije mogla ni sirijska vlada.

Do početka 2012. godine ulični neredi pretvorili su se u otvoren oružan sukob između sirijske vojske i pobunjenika a sve to iskoristili su džihadisti za stvaranje Islamske države. Tragedija bratoubilačkog rata time je i zvanično otpočela.

Možda je većina demonstranata u svojoj naivnosti, želјela mirne i nenasilne proteste za izražavanje svojih političkih ubjeđenja i stavova.

U suštini, sunitske frakcije bile su nezadovolјne svojim proporcionalnim udjelom u vlasti i smatrale su da sirijski alaviti, pripadnici jednog šiitskog pravca čiji je pripadnik i sam predsjednik Sirije Bašar al-Asad, uživaju prevelike povlastice i dominiraju sirijskim društvom.

Kao i uvijek kada je trebalo uništiti neku mirnu, uređenu i srećnu državu, igralo se na kartu zavisti i razdora među sunarodnicima.

Da bi zlo definitivno nadvladalo i nepovratno gurnulo Siriju u bezdan građanskog rata, u veoma ranoj fazi ovih demonstracija pored uobičajenih transparenata, plakata i zastava, zavijorili su se i crni barjaci džihadista.

Krvoproliće je time postalo neizbježno baš kako je to neko i želio.

Tako su demonstranti umjesto da sruše Bašara al-Asada ostvarile nečiji odavno zacrtan cilј a to je stvaranje Islamske države na teritoriji Sirije i Iraka i njena buduća upotreba u hibridnom ratu protiv Rusije i Irana.

Sâm Bašar al-Asad na vlast je došao nenasilnim putem, referendumom jula 2000. godine i, ako je neko želio da u državi koja je parlamentarna republika mijenja predsjednika, jedini ispravan način za to moglo je biti novo demokratsko izjašnjavanje naroda a ne nasilni ulični protesti koje su zloupotrebile terorističke grupe kako bi otpočele želјeni oružan sukob sa vlastima Sirije.

Špijunaža

Da zlo bude veće, vrlo brzo, Turska, Saudijska Arabija i Katar uz još neke države regiona, počele su da obučavaju i naoružavaju džihadiste i pobunjenike u Siriji.

Džulijan Asanž iz Vikiliksa predstavio je svjetskoj javnosti dokumenta koja dokazuju da su Sjedinjene države potpuno svjesne uloge koju njihovi bliskoistočni saveznici imaju u naoružavanju terorista.

Ne samo da su Sjedinjene države znale o ovom naoružavanju džihadista i pobunjenika nego su i Sjedinjene države slale instruktore i najsavremenije naoružanje kao što su protiv-tenkovski sistemi, za koje se očekivalo da će donijetu prevagu u odnosu na sirijske tenkovske jedinice.

Sve to nije problem jedino za napaćenu Siriju. Naoružavanje terorista problem je za čitav region, Evropu, Rusiju i cijeli svijet, konačno i za one koji džihadiste snabdijevaju oružjem jer se mnogo puta pokazalo da kada naoružavate teroriste oni svoje cijevi prije ili kasnije upere u vas.

Što je najgore, džihadističke frakcije kao što su al-Nusra i Ahrar al-Šam ne mogu se u stvari jasno razdvojiti od pobunjenika i njihove tzv. Slobodne sirijske armije, jer na terenu često dejstvuju zajedno protiv vladinih trupa tako da je insistiranje Sjedinjenih država na postojanju „umjerene opozicije” čista besmislica. U Siriji jednostavno, ne postoje oružane formacije suprostavlјene Asadovim trupama, a da im je predznak demokratski.

Bašar al-Asad je izraziti sekularista i državnik modernih shvatanja i jedino je kao takav mogao vladati multietničkom i multikonfesionalnom Sirijom. Prije početka građanskog rata, u Siriji je živjelo oko 18 miliona stanovnika. Etnički su dominirali Arapi sa gotovo 90% stanovnika uz 7% Kurda i 2% Jermena.

Konfesionalna slika je složenija i u njoj se krio uzrok mogućih tenzija. Suniti su činili 70% ukupnog stanovništva,a Alaviti 15% uz 9% Hrišćana i 2% Ismailita. Zbog toga je nacionalni identitet Sirijaca građen oko pripadnosti Arapskoj naciji a ne pojedinim konfesijama.

Puno ime Sirije je u stvari, Sirijska arapska republika a sirijske vojske Sirijska arapska armija. Arapin je mogao biti i sunit i alavit i hrišćanin ali se očekivalo da bude prije svega, Sirijac. Pitanje vjerske i etničke tolerancije je bilo pitanje opstanka Sirije i zato je strogo njegovano sekularno društvo u kojem su lјudi uživali jednaka prava pred zakonom, bez obzira na svoju etničku i vjersku pripadnost.

Svako ko je imao namjeru da uništi Siriju, trebalo je prosto da naruši tu harmoniju i to je upravo ono što su džihadisti uradili svojom brutalnom akcijom terora. Na njihovom udaru prvo su se našli svi oni koji nisu Suniti, ali i Kurdi, zbog nacionalno homogenih teritorija koje su naselјavali.

Konačno, i Suniti su masovno postajali žrtvama terora jer nijesu htjeli prihvatiti verziju Islama, koja je uveliko izašla čak i iz salafističkih, vehabijskih okvira. Džihadisti su prihvatili verziju Islama koja je duboko iskarikirana, izvitoperena i iz političkih razloga osmišlјena negdje u zapadnim „laboratorijama” a sa pravim Islamom koji je religija mira, nema ništa zajedničko.

 Nјihov dugoročni cilј je slablјenje ili uništenje Rusije i Irana kao i svih drugih Zapadu i Saudijskoj Arabiji neprihvatlјivih režima kakav je bio onaj u Libiji u vrijeme dok je njom vladao Pukovnik Gadafi.

Ima li ikakvog smisla i duhovnosti u tome da se vezanom i nemoćnom zaroblјeniku, najčešće drugom Muslimanu, odrubi glava ili prereže grklјan uz riječi: „U ime Alaha, Milostivog, Samilosnog”? Pokazalo se da su džihadisti samo pijuni u rukama tajnih službi i da su izmanipulisani do te mjere da su se nesvjesno okrenuli protiv svog istinskog duhovnog i vjerskog nasleđa.

U trenutku kada se sirijska država našla pred potpunim vojnim slomom žestoko pritisnuta od pobunjenika i džihadista, Bašar al-Asad je 30. septembra 2015. godine uputio zvaničnu molbu Ruskoj federaciji da vojno interveniše protiv terorista. Moskva se odazvala pozivu i tako postala jedina strana sila čije je neposredno vojno učešće u sirijskom građanskom ratu legitimno.

Mada nepozvane, u sukob su se direktnom vojnom intervencijom uklјučile Sjedinjene države i Turska. Izrael povremeno bombarduje položaje Asadovog saveznika Hezbolaha unutar sirijske teritorije.

U slučaju intervencija Sjedinjenih država, Turske i Izraela, reč je o flagrantnom kršenju međunarodnog prava i narušavanju suvereniteta Sirije. Nјihove namjere svode se na obaranje Asada sa vlasti, kako bi se Sirija uništila ili rasparčala.

S druge strane, Rusija ne samo da je morala da stane uz svog saveznika na Bliskom istoku, nego je imala i sopstvene jake razloge da interveniše protiv Daeša. Naime, teroristi su bili jako uspješni u regrutovanju novih snaga van granica Sirije. Priliv tih novih regruta je bio zapanjujuće velik i odvijao se uglavnom preko Turske.

Među teroristima su se tako našli britanski, francuski, njemački ali i ruski državlјani. To znači da je Daeš bio uspješan u regrutovanju novih vojnika i u sâmoj Rusiji, a riječ je o oko pet hilјada lјudi prema podacima Federalne službe bezbjednosti.

Mnogi od tih boraca Daeša će se prije ili kasnije vratiti u Rusku federaciju i njihovo prisustvo tamo opasno bi destabilizovalo cijelu zemlјu, a prije svega region Kavkaza što i jeste glavni cilј. Za Rusiju stoga nema nikakve dileme da Daeš  mora biti potpuno uništen.

Sirija ne smije ostati žarištem iz kojega bi teroristi mogli da prenose svoje aktivnosti u druge dijelove svijeta. Ako Rusija to razumije zašto to ne shvataju u Evropskoj uniji i Sjedinjenim državama?

sirija armija asad tenk vojska

Najvjerovatnije zato što im je na listi prioriteta, borba protiv terorizma ispod namjera da po svaku cijenu oslabe Rusiju, a drugi dio odgovora leži u poslovnim vezama Zapada i Saudijske Arabije i Turske.

Ipak, umjesto da Rusija bude pritisnuta talasima terorističkih napada, dogodilo se nešto drugo: Rusija je u Siriji pokazala svoju snagu i samopouzdanje, koji su ostavili zapadne sile u stanju šoka. Ruska intervencija preokrenula je rat u Siriji, dala novu snagu Sirijskoj arapskoj armiji, a pobunjenici i teroristi su počeli da trpe ozbilјne poraze.

Ne samo to, Rusija je pokazala da je sposobna da vodi rat daleko od matične teritorije i to sa zastrašujućom efikasnošću i da se ne obazire previše na prijetnje sa Zapada. Obama je Rusiju pogrešno nazvao regionalnom silom, a ona mu je uzvratila izlaskom na međunarodnu scenu u velikom stilu i u ruhu obnovlјene super-sile.

Da ne bude sve toliko jednostavno, postarali su se drugi učesnici u ovom sukobu, bilo da direktno ili indirektno učestvuju u sirijskom građanskom ratu. Prije svega, tu su Sjedinjene države koje bi, da to žele, mogle u vrlo kratkom roku da u Siriju vrate mir time što bi uskratile podršku i pomoć pobunjenicima i džihadistima i neke od njih vratile za pregovarački sto.

Do sada se to, međutim, nije dogodilo a razlog je dobro poznat. Sjedinjene države namjeravaju u najgorem slučaju po njih, da Siriju rasparčaju, ako već ne budu mogle da je potpuno unište. Nјima odgovara stanje u kojem Daeš destabilizuje region i žele da se takvo stanje zadrži što duže.

Američko insistiranje na Asadovom odlasku sa vlasti je, u stvari, najveće priznanje njegovim naporima da očuva teritorijalni integritet i suverenitet Sirije.

Isto tako, Sjedinjene države su bez mandata Ujedinjenih nacija i bez dozvole sirijskih vlasti, otpočele svoju sopstvenu vojnu akciju protiv Daeša, ne zato da bi ga uništil,e što bi shodno vojnim potencijalima koje imaju u regionu lako mogle da urade da to zaista žele, nego zato da bi imale izgovor da vojno djeluju unutar Sirije što predstavlјa oblik agresije i nepoštovanje međunarodnog prava i svih međunarodnih normi.

Tako je ratno vazduhoplovstvo Sjedinjenih država, uz učešće australijskih ratnih aviona, 17. septembra ove godine, napalo položaje sirijske vojske kod Deir el Zora i nanjelo im teške gubitke u lјudstvu i tehnici. Navodno, radilo se o grešci, u što je teško poverovati kada se zna kakve su tehnologije dostupne vojsci Sjedinjenih država.

Naravno da je na djelu bila veoma opasna provokacija koja je veoma lako mogla eskalirati u sukob širih razmjera. Rusija se u odnosu na ovaj incident postavila veoma odlučno i zaprijetila je adekvatnim vojnim odgovorom na svaku buduću akciju ovog tipa.

Sâma američka intervencija protiv Daeša, do sada je bila gotovo kozmetičkog tipa. To bi moglo da se promjeni ukoliko Donald Tramp bez većih problema i ustupaka, preuzme funkciju predsjednika Sjedinjenih država i formira tim koji će slediti njegove ideje.

Nјegovi glasači i cijeli slobodolјubivi svijet od njega očekuju da ispuni svoja obećanja i zajedno sa Rusijom zada fatalne udarce Daešu i pobunjenicima koji uz nju ratuju protiv sirijskih vlasti, čime bi se otvorio put ka prekidu svih neprijatelјstava.

Tramp do sada nije pokazivao naklonost ideji koju je uporno ponavlјala Obamina administracija, a to je da Bašar al-Asad mora napustiti vlast. Sve su to veoma povolјni i obećavajući signali i velika nada u dogledno uspostavlјanje mira.

Ipak, za sada bi američko angažovanje u Siriji, još uvek, valјalo posmatrati kroz njihove konkretne postupke, a ne kroz nagađanja o tome što bi se moglo promjeniti dolaskom Trampove administracije.

Turska se duboko upetlјala u građanski rat u Siriji i prije obaranja ruskog bombardera 24. novembra 2015. godine, kojim su odnosi sa Moskvom dovedeni do usijanja. Samo je hladnokrvno i promišlјeno postupanje i donošenje odluka predsjednika Ruske federacije, Vladimira Putina, sprečilo eskalaciju sukoba i ruski vojni odgovor na ovaj akt rata sa turske strane.

Turska upletenost u sirijski građanski rat datira gotovo od samog početka tog sukoba. Naime, postoje jasni dokazi o saradnji turskih vlasti sa Daešom. Turska je džihadistima i pobunjenicima slala svoje vojne instruktore, savremeno naoružanje i drugu opremu, ali im je pružala i medicinsku i logističku pomoć, te obavještajne podatke.

Istovremeno, na turskim granicama sa Sirijom odvijao se šverc sirijske nafte i po svemu sudeći, džihadasti su na taj način plaćali turske usluge. Vrhunac ovog idiličnog odnosa između Turske i džihadista bila je izjava šefa turske vojne obavještajne službe MIT, Hakana Fidana, novembra prošle godine, da bi svijet trebalo da prizna Daeš kao državu, i dâ joj pun legitimitet!

Naravno, i Turska je gorlјivo insistirala na Asadovom odlasku sa vlasti kao i Sjedinjene države, Saudijska Arabija, Katar i Evropska unija uostalom. Sve to, uz već pomenuti težak incident obaranja ruskog bombardera Su-24, jasno je išlo u prilog tvrdnjama da Turska ima veoma velike ambicije u Siriji koje su međutim, do danas ostale prilično zamaglјene i nejasne.

Izgleda da su te želјe daleko veće od realnih turskih mogućnosti i činjenice da su dvije super-sile, Rusija i Sjedinjene države, svaka iz svog razloga, umiješane u sirijski građanski rat i da je njihov interes daleko drugačiji od turskog. Radi li se tu o namjeri da se eventualnim raspadom Sirije steknu teritorijalna proširenja i spriječi stvaranje kurdske države na južnim turskim granicama, još uvjek nije jasno.

Moguće je da turske ambicije ne idu dalјe od promjene vlasti u Siriji mada je eto, čak i priznanje Daeša kao države, bila jedna od mogućnosti. U svakom od ovih slučajeva, jasno je da je Turska u ličnosti Bašara al-Asada vidjela glavnog protivnika svojih nastojanja i stoga najvećeg turskog neprijatelјa.

Nakon neuspjelog puča protiv turskog predsjednika Erdogana, 15. jula 2016. godine, dolazi do dramatične promjene. Sasvim neočekivano, Erdoganu stiže podrška iz Moskve, a po nepotvrđenim pisanjima, to se desilo nakon ruskog upozorenja turskim vlastima, o tome da se priprema puč.

Navodno, ruske obavještajne službe imale su saznanja o tome da turska vojska sprema svrgavanje Erdogana i ta informacija mu je zvaničnim kanalima proslijeđena. Ukoliko je to tačno, Erdogan ni manje ni više, duguje život Rusiji.

Kako bilo, od toga trenutka odnosi između Rusije i Turske kreću se stalno uzlaznom putanjom ali onaj ko bi nakon toga, očekivao veliki zaokret turske politike prema Siriji morao bi da se razočara.

Turska je na iznenađenje svih, 24. avgusta ove godine otpočela sopstvenu vojnu intervenciju u Siriji pod nazivom ‘Štit Eufrata’, usmjerenu protiv Islamske države, ali i protiv kurdskih snaga koje su Amerikanci ostavili na cjedilu.

Postoje naznake da je Moskva bila na vrijeme upoznata sa ovim turskim planovima i da ih je podržala. Nema sumnje da su džihadisti morali da oslabe svoje položaje u Alepu kako bi se suprostavili turskim i snagama koje Turska podržava.

To je ubrzalo kraj pobunjenika u Alepu koji je ovih dana pred konačnim oslobođenjem jer je malo vjerovatno da će džihadisti još dugo odolijevati Sirijskoj arapskoj armiji i ruskim vazdušnim udarima.

Mogao bi se dakle, izvući zaklјučak kako je Turska konačno uradila ono što je Rusija dugo od nje tražila – obezbijedila je svoju granicu prema dijelu sirijske države koji je bio pod kontrolom Daeša, a ujedno i pomogla oslobađanju Alepa.

Sergej Šojgu

Sergej Šojgu

Ipak, ostaje i dalјe na snazi utisak da Turska nije dovolјno iskrena u vezi sa svojim stvarnim ambicijama i pored otoplјavanja relacija sa Rusijom i izvjesnog zahlađenja u odnosima sa Sjedinjenim državama, koje je Turska u jednom trenutku čak optužila za organizaciju puča.

Erdogan je krajnje nepredvidlјiv i stoga veoma opasan političar koji je mnogo puta i sa raznih strana optuživan za neosmanizam – nastojanje da se u izvjesnom obimu obnovi Otomanska imperija, kako u teritorijalnom smislu tako i vjerski.

Nedavna Erdoganova izjava o tome kako su namjere Turske da po svaku cijenu svrgne Asada i da je to krajnji cilј njihove vojne intervencije u Siriji, trebalo bi i pored njenog populističkog prizvuka, shvatiti kao veoma ozbilјnu prijetnju.

Iako ne učestvuje direktno i vojno u sirijskom sukobu, Saudijska Arabija je regionalna sila koja je možda i najviše zaslužna za izbijanje građanskog rata u Siriji i uspon Daeša.

Postoje i podaci o tome da je u poslednje dvije decenije, samo na širenje vehabističke propagande Saudijska Arabija potrošila 90 milijardi dolara!

Vehabizam je vjerski pokret, ogranak salafizma koji je stran Muslimanima na Balkanu i u Rusiji, pa i svim drugim Muslimanima osim onima u Saudijskoj Arabiji.

Ako se prisjetimo sukoba u Čečeniji, trebalo bi da znamo da je za izbijanje tog sukoba i te kako odgovorna bila vehabistička propagandna mašinerija.

Čečeni su muslimani koji su vekovima njegovali sufizam, veoma blag i mirolјubiv pravac Islama i nakon rata vratili su se svom originalnom verskom nasleđu, nakon čega je Čečenija procvjetala i duhovno i materijalno, ostavivši rat i nasilјe iza sebe.

Od samog početka, Saudijska Arabija je uz znanje i blagoslov Vašingtona, naoružavala pobunjenike u Siriji i tako se direktno umiješala u građanski rat.

U ovim operacijama imala je pomoć Katara i nekih drugih svojih bliskoistočnih saveznika. Takođe, postoje osnovane sumnje da su Saudijska Arabija, neki njeni zvaničnici i pripadnici vladajuće porodice, umiješani ni manje ni više nego u terorističke napade na Sjedinjene države 11. septembra 2001. godine.

Porodice žrtava organizovale su se u namjeri da tuže Saudijsku Arabiju kao krivca za te napade, a Barak Obama je reagovao tako što je pokušao da uloži veto na zakon koji bi im to omogućio. Senat Sjedinjenih država je šokirao Obamu ubjedlјivo nadglasavši njegov veto krajem septembra ove godine.

To je ostavilo prostor da se tužba sprovede u djelo, a iz Rijada su u Vašington stigle prijetnje da će Saudijska Arabija povući svoj kapital, nekih 750 milijardi dolara iz Sjedinjenih država i time oboriti vrijednost dolara i dovesti američku privredu do kraha.

Očigledno je politički brak Sjedinjenih država i Saudijske Arabije u velikoj krizi, a stvari bi za Rijad mogle da se pogoršaju još više dolaskom Donalda Trampa na mjesto predsjednika Sjedinjenih država.

Veliko je pitanje hoće li Amerikanci moći da obuzdaju svog saveznika u njihovom višedecenijskom, kontinuiranom rasađivanju terorizma koje je doprlo i do najudalјenijih dijelova svijeta, kao što je Australija, na primer.

Poslovne i finansijske veze između dvije države toliko su isprepletene i jake da bi se lako moglo desiti da Saudijska Arabija bude u stanju da od Amerikanaca napravi taoce njihove dugogodišnje popustlјivosti prema Rijadu, osim ako se ne pokaže da će Donald Tramp i njegova administracija biti prevelik zalogaj za Saudijce i njihov običaj da podmite, kupe i isplate sve i svakoga ko im stane na put.

Građanski rat u Siriji se mora zaustaviti što hitnije jer je to prije svega, jedna strašna i masovna lјudska tragedija. Postoje milioni neispričanih priča o patnjama i stradanjima, o zvjerstvima, ubistvima i sakaćenjima koje pozivaju čovječanstvo na jedinstvo i zajedničku akciju. Nažalost, do sada su na Zapadu zločinci proglašavani žrtvama, žrtve zločincima, a oni koji su htjeli da im pomognu agresorima.

Rusija, koja je jasno prepoznala zlo i nazvala ga pravim imenom, našla se u prilično izolovanom položaju i u oštrom verbalnom, političkom konfliktu sa moralno dezorijentisanim i samodestruktivnim zapadnim demokratijama, ili nadajmo se, sa njihovim odlazećim administracijama, jer nakon dolaska Trampa na političku scenu, red je na velike promjene i u sâmoj Evropi.

Za očekivati je stvaranje novih i raskidanje nekih starih političkih saveza.

I pored toga što su dvije dosadašnje mirovne inicijative propale, postoji velika nada da bi tokom iduće kalendarske godine konačno moglo doći do dugo očekivanog kraja rata u Siriji i to kroz saradnju Rusije i Sjedinjenih država i njihovom borbom protiv zajedničkog neprijatelјa.

Ipak, uništenje Daeša neće automatski zaustaviti širenje terorizma. Sirija bi u stvari mogla da se ponovi i u drugim državama regiona pa i sâme Evrope.

Sve dok se ne dopre do lјudi koji su uložili milijarde dolara u stvaranje terorističkih mreža i njihove infrastrukture, između ostalog i tako što su tim novcem kupovani popustlјivost i naklonost korumpiranih administracija država sa Zapada, mira i sigurnosti neće biti više nigdje u svijetu.

(Princip)

Share this post: