TUNGUSKA EKSPLOZIJA VEKA: Vatrena kugla sravnila 80 miliona stabala, spržila životinje i oslobodila energiju 185 puta veću od one iz eksplozija atomske bombe!

Ilustracija

Nedaleko od reke Podkamenaja, 30. lipnja 1908. Sibir je potresla do tada neviđena eksplozija. Vatrena kugla promjera između 50 i 100 metara grunula je usred eksplozije koja je porušila 80 milijuna stabala na površini od 2000 kilometara četvornih tajge.

Više od 100 godina, piše BBC, čovječanstvo ne uspeva dokučiti što se točno dogodilo 1908. godine na ogromnom sibirskom prostranstvu gdje, kako se čini, ipak nitko nije poginuo. Zemlja se zatresla.

Eksplozija je bila tako silovita da je polupala prozore u 35 kilometara udaljenom gradiću.

Stanovnici su čak osjetili val vrućine oslobođene eksplozijom, neki su se od udara srušili na tlo.

Postoji, doduše, informacija da je jedan uzgajivač sobova poginuo jer ga je eksplozija odbacila na deblo obližnjeg stabla, ali ni to nije sasvim provjereno.

Oslobođena energija 185 puta veća od one iz eksplozija atomske bombe!

Sobovi se, međutim, nisu izvukli kao ljudi. Stotine su ih ostale spržene nečime nalik na ono što će nekoliko desetljeća posle čovečanstvo naučiti prepoznavati kao nuklearnu eksploziju. Jedan svjedok je izjavio da se “nebo raspolovilo i visoko iznad šume celi severni dio neba planuo je u vatri”. “Na trenutak se začuo prasak na nebu i snažan lom…

Nakon toga je usledila buka kao da se stijene obrušavaju s neba ili poput pucnjave topova.” Tunguska eksplozija do danas je ostala najsnažnija svoje vrste zabeležena u povesti. Oslobodila je energiju 185 puta veću od one iz eksplozije atomske bombe nad Hirošimom.

Neki procenjuju da je oslobođena energija bila čak i veća. A seizmički udarac osjetio se sve do Velike Britanije. Mnogi su uvereni da je bila riječ o asteroidu ili kometu.

Ali, kako su pronađeni tek retki tragovi tog ogromnog vanzemaljskog objekta, ostao je otvoren prostor za najneobičnija objašnjenja te eksplozije. Udaljena regija Tunguska u Sibiru ima duge i oštre zime, vrlo kratka ljeta, a i tad se tlo pretvara u muljevitu nenastanjivu močvaru.

Kraj je, drugim riječima, vrlo teško dostupan i zato odmah nakon eksplozije nitko na to mjesto nije slao nikakvu ekspediciju. Poseban razlog za to je i to što su ruske vlasti tada imale puno veće brige od udovoljavanja znanstvenoj znatiželji, objasnila je Natalia Artemieva s Planetarnog znanstvenog instituta u Tucsonu.

Rusija je tada bila u političkim previranjima, takvima da su Prvi svjetski rat i Oktobarska revolucija bili udaljeni samo nekoliko godina u budućnosti.

“Objavljeno je samo nekoliko izveštaja u nekim lokalnim novinama, i to čak ne niti u Moskvi i Sankt Peterburgu”, kazala je. 19 godina poslije, 1927., ruska ekspedicija predvođena Leonidom Kulikom konačno se tamo ipak zaputila. Toliko dugo mu je trebalo da uvjeri vlasti da bi se istraga o tom fenomenu mogla isplatiti.

Čak i nakon toliko vremena, posljedice eksplozije bile su očite čim su stigli. Zateklo ga je ogromno područje oborenih stabala, širine oko 50 kilometara, čudnog oblika nalik na leptira. On je bio i prvi koji je kao objašnjenje za to što se dogodilo ponudio meteor koji je eksplodirao u atmosferi.

Ipak, mučilo ga je to što nigdje nije bilo kratera ili ikakvih meteorskih ostataka, pa je pretpostavio da je močvarno tlo bilo previše mekano da bi očuvalo išta što je moglo udariti, odnosno da je to nešto moralo potonuti duboko u tlo.

Kometa, meteor, svemirska letjelica…

Nadu da bi se ostaci mogli pronaći nije izgubio. 1938. napisao je: “Trebali bismo očekivati da se na dubini vjerojatno većoj od 25 metara nalaze fragmentirani komadi željeza, delovi onoga što je prije udarca moglo težiti između jedne i dve stotine tona.”

Ruski znanstvenici kasnije su zaključili da je bila reč o kometu, a ne o meteoru. Jer, kometi su najvećim dijelom građeni od leda, ne od stijena kao meteoriti, što bi objasnilo izostanak pronalaska ostataka tijela koje je udarilo u tlo.

Ali, u nedostatku čvrstih dokaza, i to je bila tek jedna teorija, pa su se narednih godina stale rojiti sve nove i nove teorije. Neki su sugerirali da je mogla biti reč o sudaru materije i antimaterije, što bi dovelo do poništavanja dviju masa i oslobađanja ogromne energije. Sledeća ideja je bila nuklearna eksplozija.

Naravno da nije proteklo dugo dok je nekome palo na pamet da se to zapravo srušila svemirska letjelica koja je bila u potrazi za vodom Bajkalskog jezera. Tek 1958. još jedna ekspedicija uspela je otkriti sićušne silikatne i magnetitske komadiće.

Daljnjom analizom utvrđeno je da su komadići bogati niklom, koji je karakterističan upravo za meteoritske stene, čime je meteorsko objašnjenje dobilo nešto čvršće uporište. K. Florensky, autor tog izvještaja, 1963. je odaslao poruku kojom je, uza svo razumijevanje za zanimanje javnosti za senzacionalisičke teorije, poručio da je ipak reč o nezdravom obliku zanimanja, u pravilu kao posljedici iskrivljavanja i krivotvorena činjenica.

No, sve nove i nove teorije nastavile su se nizati, a tome 1973. nije odolio niti Nature, koji je objavio da je eksploziju mogla prouzročiti mala crna rupa. Naravno da se znanstvena javnost tome odmah jako usprotivila.

 

jezero najos kamerun vulkansko

Artemieva kaže da su ideje poput te naprosto nusprodukt ljudske psihologije. “Ljudi koji vole tajne i ‘teorije’ obično ne slušaju znanstvenike”, kazala je uz opasku da određena odgovornost ipak otpada i na znanstvenu zajednicu zato što joj je trebalo tako dugo da se zaputi na mesto eksplozije i istraži ga.

A oni su bili više zabavljeni velikim asteoridima kao opasnosti koja bi mogla izazvati sveopće istrebljenje ljudi ili čak i života u cijelosti, kao što je bio slučaj s asteroidom koji je istrebio dinosaure prije 66 milijuna godina. 2013. nova skupina znanstvenika odlučila je stati na kraj svim špekulacijama koje su se namnožile tijekom ranijih desetljeća.

Vodio ju je Viktor Kvasnicja s Nacionalne akademije za znanost u Ukrajini. Istraživanje je počalo novim mikroskopskim analiziranjem uzoraka s mjesta eksplozije, prikupljenih 1978.

Stijene su bile meteorskog porijekla, a fragmenti koje su analizirali, bili su pronađeni u tresetu koji je potjecao iz 1908. godine. Ostaci su u sebi sadržavali ugljikov mineral lonsdaleit, poznat i kao “heksagonalni dijamant” zbog kristalne strukture vrlo nalik dijamantu i koji se nalazi upravo na mestima udara meteora u Zemljinu koru.

“Naše istraživanje uzoraka iz Tuguske, isto kao i istraživanja mnogih drugih autora, otkrivaju meteorsko porijeklo tunguske eksplozije”, kaže Kvasnicja. “Mi smatramo da se u Tunguskoj nije dogodilo ništa paranormalno.

” Najveći problem je bio u tome, kaže on, što su istraživači previše vremena potrošili na potragu za većim dijelovima stijene. “A neophodno je bilo potražiti vrlo male čestice”, kao što su bile one koje je proučavao njegov tim.

Ali ni to nije bilo konačno. Meteorski pljuskovi se pojavljuju često. Mnogi komadići zato su na tlo mogli pasti i neprimijećeni, pa su i promatrani fragmenti u određenoj mjeri barem mogli potjecati i od nečeg takvog. Da se ne govori da su neki znanstvenici uopće sumnjali da prikupljeni treset poteče baš iz 1908. godine.

Ono u čemu se znanstvenici danas ipak slažu jest da je tungusku eksploziju nesumnjivo prouzročilo neko svemirsko tijelo sudarivši se sa Zemljom, pa bio to asteroid, meteor, komet…

Asteroidi u pravilu imaju stabilne orbite, mnogi se tako nalaze u pojasu između Marsa i Jupitera, ali ih isto tako s tih njihovih orbita lako mogu poremetiti okolni veći gravitacijski utjecaji.

U takvim slučajevima se može dogoditi da neka od tih stjenovitih tijela presiječe Zemljinu orbitu, što ih može dovesti i do sudara s našim planetom, ako se nađu na pravom mestu u pravo vreme.

Spasila nas ‘atmosfera’

Čudesno u eksploziji u Tunguskoj je procijenjena oslobođena energija; između 10 i 15 megatona TNT-a, lako moguće čak i više od toga. Artemieva je nedavno u Annual Review of Earth and Planetary Sciences objavila niz nespornih činjenica.

Prvo, kozmičko tijelo u našu atmosferu ušlo je brzinom od izmeđ 15 i 30 kilometara u sekundi i sva sreća da smo zaštićeni atmosferom koja nas štiti jako dobro, toliko da je u stanju raznijeti gromade do veličine nogometnog igrališta.

“Mnogi misle da takve stvari iz svemira dolete, udare i ostave krater u središtu kojeg se nalazi veliki komad stijene zabijene u tlo iz koje se dimi. Stvarnost je vrlo drugačija”, komentira Bill Cooke, koji vodi NASA-in Ured za meteoridski okoliš.

Atmosfera će u pravilu razbiti stijene do visine od nekoliko kilometara iznad Zemljine površine, što će dovesti do povremenih pljuskova kamenčića do trenutka udara o tlo. U slučaju Tunguske, meteor je morao biti ekstremno krhak ili je eksplozija bila tako žestoka da se dogodila na visini od između 8 i 10 kilometara iznad tla.

To bi objasnilo jednu drugu stvar. Atmosfera sprži objekt do sitnih fragmenata, dok ih istodobno velika kinetička energija također pretvara u toplotu, slično kao kod kemijske ili nuklearne eksplozije.

Drugim riječima, svaki ostatak koji je ušao u atmosferu, na kraju je pretvoren u kozmičku prašinu. A to bi onda objasnilo izostanak materijala nekih većih dimenzija na mestu udara.

Ono što je napravilo krš i lom na površini, bio je udarni val nastao raspadom kozmičkog tela na visini na kojoj danas lete mlazni putnički avioni. No, dio drugačijih znanstvenih teorija ni danas se ne predaje. 2007. je jedan talijanski tim zaključio da bi jezero udaljeno osam kilometara sever-severoistočno od eksplozije, moglo biti krater za kojim se tragalo.

Jezero Čeko, kažu, ne nalazi se na nijednoj karti tog područja pre eksplozije. Luca Gasperini sa Sveučilišta Bologna u Italiji putova je do tog jezera u 90-ima i ne vidi na koji drugi način je ono moglo nastati.

“Sigurni smo da je nastalo nakon udara, ne od glavnog tijela iz te eksplozije, nego od udarca fragmenta asteroida koji je preživio eksploziju.” Gasperini čvrsto vjeruje da veliki komad asteroida leži 10 metara ispod površine dna jezera, zakopan u sediment.

Takve teorije kod većine znanstvenika nisu popularne. Artemieva je naziva još jednom “kvaziteorijom” o “enigmatskom objektu” i smatra da bi se, kad bi takvo što postojalo, objekt lako izvukao iz jezera, uz minimalne napore.

Ona je 2008. tu teoriju opovrgnula člankom u kojem je istaknula da su stara stabla oko jezera ostala nedirnuta, što sigurno ne bi bio slučaj da je nešto grunulo na mjesto gde je sada jezero. Nesporno je da bi, kad bi se danas takvo nešto ponovilo, mogao biti zbrisan celi milijunski grad.

A opet, osim što su takvi događaji iz svemira jako rijetki, još su i bitno manje šanse da meteorit pogodi baš grad: Prvo zato što je veći dio planeta pokriven moram, a drugo i zato što su mnogi prostori kopna i dalje nenaseljeni.

(Global CIR/BBC/Express.hr)

Share this post: