U Čenaju, gradu na jugu Indije poznatom i kao „prestonica industrije automobila“, tolika je nestašice vode da je dovoze – vozom.
Potražnja za vodom u gradu koji je i sedište IT industrije, u Bengalskom zalivu, daleko nadmašuje ponudu, prisiljavajući vlasti na ekstremne i skupe mere kako bi opslužile deset miliona ljudi.
Svaki dan, voz četiri sata putuje duž 216 kilometara pruge, sa 50 cisterni u kojima su 2,5 miliona litara vode iz jezera na reci Kaveri.
Stručnjaci priznaju da bi bilo bolje izgraditi cevovod, ali njega za sada nema u tom gradu, kao ni u drugim brzorastućim gradovima Indije.
Dok je vode godinama bilo sve manje, stanovništvo Čenaja se više nego utrostručilo za tri decenije.
Ljudi su došli da se zaposle u laboratorijama za farmaceutska istraživanja i razvoj, u fanrikama automobila i visoko-tehnološkoj industriji.
Rast koji je izmakao svakoj kontroli, u kombinaciji s lošim održavanjem četiri gradska rezervoara i neefikasnim kanalizacionim sistemom, a, odnedavno, i sa zakasnelim monsunskim kišama, pretvorili su taj grad, šesti po veličini u Indiji, u skoro sasvim suv. Njegovi rezervoari su prazni, i oslanja se na sve oskudnije izvore podzemnih voda i dva postrojenja za desalinizaciju morske vode.
Od juna, u Čenaju vode u slavinama ima svega po nekoliko sati dnevno. Početkom jula, vlada države Tamil Nadu, čiji je glavni grad Čenaj, odobrila je izgradnju cevovoda za dovod vode u narednih šest meseci, uz cenu od 94 miliona dolara.
Istovremeno je za samo 10 dana položeno 650 metara cevovoda i instaliran sistem za pumpanje vode u železničke vagone koji su ranije korišćeni za jestivo ulje.
Količina vode koja se transportuje vozom je mali deo od 500 miliona litara na dan, koji vodovod dostavlja svojim kupcima. A kada noću stigne voz, potrebna su četiri sata da se voda pretoči u gradski vodovod.
Sledećeg jutra, na gradskim stanicama za re-distribuciju voda se prepumpava u kamione i besplatno isporučuje po kućama u okolini.
„Vodenih vozova“ je u Čenaju već bilo posle žestoke suše 2001. godine. Voda se tada dovozila železnicom iz mesta udaljenog više od 400 kilometara.
Vlast je potom naredila domaćinstvima u Čenaju da prikupljaju kišnicu, grad je počeo da kupuje vodu od poljoprivrednika i izgradio dva postrojenja za desalinizaciju.
Ali sva ta ponuda ipak ne može da zadovolji sve veću potražnju.
(Beta)